Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić
I. DIO
O Rječniku će odlučivati važniji čimbenici od medijskih „recenzenata“ / Rječnik se ograničava na riječi koje su različite ili jednako zvuče u srpskom i hrvatskom, a značenja su im prilično udaljena / Kad god ste nekomu u Jugoslaviji htjeli „začepiti usta“, prokazati ga kao hrvatskoga nacionalista, bilo je dovoljno da mu u tekstu nađete dvije neobične riječi i kažete da su ustaške / Većina štokavaca niti je imala srpski osjećaj, niti ga ima / Kako to da su Karadžićeva stajališta korespondentna sa sastajalištima Ilije Savića Garašanina poznatim pod naslovom Načertanije? / Samozvanim hrvatskim Europejcima puna su usta Europe, a diče se zlatnim medaljama s filmskih i kazališnih susreta u Vranju, Surdulici ili Vlasotincu / U NDH nije izmišljan novi jezik, nego se podupirao povratak vlastitoj bogatoj jezičnoj baštini i korijenima, kajkavskom i čakavskom narječju, revitaliziranju hrvatske jezične tradicije
Marko Samardžija redoviti je sveučilišni profesor pri Katedri za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio je predstojnik Katedre, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, član je Međunarodne komisije za slavenske književne / standardne jezike i Međunarodnoga slavističkog komiteta.
Do sada je objavio petnaest knjiga i jedan gimnazijski udžbenik, u hrvatskim i inozemnim publikacijama stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz povijesti hrvatskoga standardnog jezika, valentnosti hrvatskih glagola, hrvatske leksikologije i leksikografije te o proučavateljima hrvatskoga. Nedavno mu je Matica hrvatska objavila knjigu Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, koja je povod ovom razgovoru.
Profesore Samardžija, zašto je vaš Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik izazvao negativne reakcije medijskih dušobrižnika?
Zato što ovakva djela smetaju budnim čuvarima odavno propala političkog bratstva i ustrajnim borcima za jezično jedinstvo s bivšom navodnom braćom. Objavljivanje ovogaRječnika takvima je prigoda da iskažu odanost svojoj preminuloj političkoj himeri. Ali, zanemari li se ono što je o rječniku i u povodu njega napisano na društvenim mrežama, koje nekima očito služe kao svojevrsna psihijatrijska ordinacija, dosada su se o rječniku oglasili: notorna policentrična serbokroatistica, crvenokosa jugoslavenski orijentirana feministica, samouvjereni komparatist kao uvjerljiv jezikoslovni analfabet, buduća svjetski poznata serbistica, pa budući neupitni autoritet u pitanjima općega jezikoslovlja na privremenom radu u politici… Kad sam se odlučio završiti Rječnik, računao sam dakako sa svim negativnim što je do sada o njem rečeno, ali sam očekivao bar malo kvalificiranije napadače.
Razlog je njegovo objavljivanje?
Naravno, ali ne samo to. Nedavno je u Matici hrvatskoj predstavljen opsežan i vrlo dobarHrvatsko-makedonski rječnik. U osvrtu na nj napisao sam, između ostaloga, da u tom rječniku govornice i govornici hrvatskoga mogu sine ira et studio pogledati paralelne lekseme kao što su bijeg i begstvo, kruh i hleb, liječnik i lekar, mesar i kasap, otopina i rastvor i dr. Zašto je to normalno kada su u pitanju hrvatski i makedonski jezik, a kad su u pitanju hrvatski i srpski onda je svejedno je li kruh ili hleb, grah ili pasulj, vlak ili voz itd.
Zašto je tako?
Posrijedi je duga tradicija brižno njegovana jedinstva, odljuljana prvo u krilu južnoslavenske uzajamnosti, zatim jugoslavenstva, a nakon toga u okrilju ideologema bratstva i jedinstva. Zahvaljujući služenju upravo ideologemu bratstva i jedinstva sve različito gurano je pod tepih jer je smetalo, a kako je život sve više toga donosio, moralo je puknuti.
Zato cenzori napadaju Rječnik?
Nemojte zaboraviti da je srpski pod imenom srpskohrvatskoga dok smo živjeli u jugoslavenskome komunikacijskom prostoru u mnogim odsječcima života bio službeni jezik. Zvali su ga vrlo često jugoslavenskim i našim. Iz hrvatske perspektive tada se činilo kako su Slovenci i Makedonci nešto sretniji jer im je jezična posebnost priznavana i ustavom. Novija istraživanja pokazuju da su pritisci i na ta dva jezika također bili jaki jer se pazilo da se previše ne udalje od državnoga jezika.
Zašto dušobrižnicima ne smetaju srbizmi u hrvatskom jeziku, a smeta im kada se na njih upozori?
Zato što je mnogima od njih jezik bio i do danas ostao lakmus za vezivno tkivo jugoslavenstva. Kod mnogih riječ je o podsvjesnom refleksu koji ih sili da rade sve kako se ne bi narušilo političko bratstvo, da se, ne daj Bože, ne bi naljutila bivša braća i narušilo jezično jedinstvo, koje je bilo utkano u temelje modela na kojem je funkcionirala druga Jugoslavija. Pa i prva, samo na ponešto drugačiji način kad je, nakon atentata na zastupnike HSS-a i dogovora oko Banovine, ipak prvo osnovano Društvo Hrvatski jezik, a potom i Pokret za hrvatski književni jezik, o čem sam opširno pisao u knjizi Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske. Posebno sam prikazao razvoj emancipacijske paradigme ne samo u hrvatskom jezikoslovlju nego i tadanjem hrvatskom društvu.
Jedan od osvrtnika i protivnika Rječnika u jednom zagrebačkom dnevniku napisao je kako je to „knjigočudovište i da je zavrijedilo da zauvijek potone na dno zamućenog, starog jezerca naše leksikografije“.
O tome tko će, i hoće li, dublje potonuti, moj rječnik ili njegov nabrijani i nadobudni kvazirecenzent, ne će odlučivati ni on ni njegovi trenutni poslodavci. Kao i kod drugih takvih djela, odlučivat će nasreću drugi kriteriji i važniji čimbenici u što će se uvjeriti i sam „recenzent“.
Kako nitko od dosadašnjih kritičara ne uočava leksem objasnidbeni koji ne govori samo o razlikama između srpskog i hrvatskog jezika, nego i o nijansama između tih dvaju jezika, koje su jako uočljive kod dobrih srpskih pisaca?
U naslov Rječnika stavljena je riječ objasnidbeni u prvom redu zbog toga da bi se istaknula razlika prema dosadanjim rječnicima, koji su bili razlikovni jer su neki od njih nastojali popisati sve razlike između hrvatskoga i srpskoga, neovisno o njihovoj veličini, naravi ili o razini na kojoj se pojavljuju. Moj se Rječnik u osnovi ograničava na leksik, odnosno na leksičko-semantičku problematiku, na riječi koje su različite ili jednako zvuče u srpskom i hrvatskom, a značenja su im prilično udaljena i kod neupućenih mogu izazvati nedoumice, kao na primjer leksem kolovoz koji u srpskom znači ‘kolnik’, a u hrvatskom ‘osmi mjesec u godini’.
Samo zato objasnidbeni?
I zato što dobar dio srpskih leksema, pogotovo ako su u pitanju historizmi, etnologizmi, upravni nazivi itd., nemaju svoje leksičke jednakovrijednice u hrvatskome, pa se u rječniku moraju objasniti, dakle definirati da bi bile razumljive govorniku hrvatskoga. Ne razumijem zazor koji neki očituju spram pridjeva objasnidbeni, koji je sasvim legitiman u leksikografskome opisu. Niti sam ga smislio niti ga zlorabim, nego ga jednostavno koristim kao terminus technicus koji bi svima koji se bave leksikografijom morao biti poznat.
VIJENAC (569.-570.)
Post je objavljen 03.01.2016. u 22:58 sati.