I tako sam krenula na doček, odlučna da mi godina bude kao njen početak.
Dosta mi je iznevjerenih nadanja i razočarenja. Sa mnom drugarica koja 30 godina nije
nigdje izišla na doček. Okolnosti životne bile su takve da nije mogla, a željela je. Kad
sam je pozvala za ovaj doček, prihvatila je odmah. Organizirala sam sve, trebala se
samo obući i krenuti. Na kraju je bila oduševljena.
Odlučila sam da ove godine nikome neću poslati SMS prva, pa ću realno vidjeti tko
će me se sjetiti. Prva je čestitka stigla još u taksiju, od cjenjenog blogera i njegove
drage. Dobar znak, što zračak njihove ljubavi šalje meni. Sljedeća je bila od moje
blogerice, s kojom se razumijem bez mnogo riječi, na prvu loptu. Sljedile su još
neke do ponoći, među njima od prijateljice sa dragim.
Prve nakon ponoći sam uvijek jako cijenila, jer zahtijevaju trud da se pošalju.
Godinama su dvije dame uspijevale biti prve, jedna pozivom, druga sa SMS
točno u ponoć. Zahvalne pacijentice. Nisu se javile. U novoj prva je bila od
nekoga kome ne mogu oprostiti grubost riječi. Zato nisam prihvatila ni najljepše
riječi. Zatim je stigla čestitka od nekog koga nisam htjela pozvati na doček,
iako se samopozivao. Bajagi, javljao se iz Barcelone i baš čekao poslije ponoći
da se iz rominga javi meni :). Pogledat ću gdje ima neka birtija „Barcelona“.
Nastavile su se od prijatelja, familije. Dok nisam legla i isključila mobilni...
Kako ste vi prošli sa čestitanjima?
Da li vas je neka SMS čestitka posebno obradovala?