Na početku ovog posta želim vam sretnu novu 2016. godinu – da trkom krenete u nove radne i osobne pobjede, da donesete novogodišnje odluke kojih ćete se uspjeti držati barem do srpnja, kad je ionako krajnje vrijeme da se uskoči u novi badić i ljetnu haljinu.
U 2015. godini, što je bilo – bilo je; ja krećem u nove postove i čitanje novih knjiga. U proteklih nekoliko mjeseci sam odlučila temeljito proučiti vlastitu biblioteku, tako da čitanje i iz tih razloga ide nešto sporije (knjige koje sam kupovala su često bile knjige kojima sam se odlučila posvetiti; s druge strane, neko žanrovsko, lako štivo redovno se brže pročita nego književni klasik, zbog čega su “knjige kojima sam se odlučila posvetiti” ostajale na polici nepročitane; ipak, čini se da je došlo njihovo vrijeme).
Igrom slučaja, knjige koje sam prve izabrala s vlastitih polica, bile su vjerske tematike (što me učvrstilo u mišljenju da prave slučajnosti ustvari nema, jer o temi organizirane religije i postojanju Boga/bogova u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno razmišljam vezano uz svoju stvarnoživotnu situaciju). Prva je knjiga iz naslova, a druga je “Terorist” Johna Updikea, o kojoj ću pisati u idućem postu.
Jerzy Andrzejewski je poljski pisac čije djelovanje vežemo uz sredinu 20. stoljeća (rođen je 1909. godine, a glavninu je svojih djela napisao i objavio između 1938. i 1963. godine), a od svojih se poljskih suvremenika razlikuje po svom odnosu prema književnoj baštini koju nastavlja jer mu je “duboko tuđa uloga enfant terriblea” (iz pogovora).
Novela “Rajska vrata” njegovo je najpoznatije djelo, a temelji se na kratkom povijesnom faktu koji govori da je u istočnoj Francuskoj oko 1213. godine nastao spontani dječji križarski pohod koji je iz francuskog Cloyesa zahvatio neke dijelove Njemačke. Naime, pastir po imenu Jakov iz Cloyesa (siroče koje su nazivali i Nađeni Jakov, a kasnije Lijepi Jakov), objavio je pred svojih četrnaest prijatelja, pastira i pastirica u dobi od osam do šesnaest godina, da su mu se javili duhovi i poručili mu kako Kristov grob u Jeruzalemu iz ruku poganih mogu osloboditi samo nevina djeca. Novela “Rajska vrata” opisuje nekoliko posljednjih dana tog pohoda kroz opću ispovijed koju u hodu s glavnim likovima obavlja jedan stari fratar, pri čemu posebno moram naznačiti stilsku zanimljivost, jer je čitava novela ispripovijedana u jednoj rečenici, kao poema, ili kao da govori u ritmu polaganih staračkih koraka.
(Nije tajna da su kao posljedica ovog pohoda sela kroz koja je pohod prošao opustjela, a mnoga su djeca izginula od zamora i gladi, ili su postali plijen trgovcima robljem, nikada niti ne stigavši do Kristova groba u Jeruzalemu).
Ne radi se stoga toliko o vjerskoj, koliko o psihološkoj pripovijesti: iznoseći svoje ispovijedi, glavni likovi ispovjedniku otkrivaju tragediju (ne komediju) zablude koja ih je nagnala da povjeruju da su na svetom, odnosno posvećenom pohodu, iako su težnje koje su na taj dalek i neizvjestan put tjerale neke od glavnih aktera ustvari prizemne i potpuno ljudske.
Otkrivši o čemu se ustvari radi, za ispovjednika to predstavlja potpuni gubitak nade i prepuštanje bremenu vlastitog starenja i smrtnosti, iako je do tada polagao svoje posljednje nade u revolucionarnu, mijenjajuću snagu mladosti, odnosno djece i mladih ljudi.
Nakon dugog vremena nečitanja, zateklo me koliko je slojevito čitanje jedne tako kratke i prilično pravocrtne novele, koja izvire tek iz jedne povijesne notice, zbog čega priznajem Jerzyu Andrzejewskom status jednoga od najpoznatijih poljskih pisaca 20. stoljeća.
Post je objavljen 02.01.2016. u 12:37 sati.