Marketing
Summa Summarum
Eto...prođe još jedna. Godinu stariji. Godinu pametniji? Nadam se.
Pokušavam se od ranog jutra prisjetiti kakve sam sve Stare godine ispratila i kakva je Nova uslijedila nakon toga.
Svaki ispraćaj i doček bili su baš onakvi kakve sam htjela i planirala (ili ne planirala – takvi su bili najbolji!) i svaki put je uslijedilo 365 (ili 366) dana neizvjesnosti, uzbuđenja, sreće, tuge, smijeha, brige, ljubavi, svađanja, uzrujavanja, mira, šmrcanja, liječenja, sunčanja, pjevanja, umiranja, rađanja i svega ostalog. Svaka je sadržavala sve. Bez izuzetka. Bez obzira na boju donjeg rublja, hranu, društvo, mjesto, glazbu na njenom dočeku.
Što onda napraviti večeras? Ostati kod kuće uz hrpu hrane i cuge, pokriti se dekicom i gledati tv? Ili se obući, srediti i izaći s mužem van? Ili..?
Naime, evo o čemu se radi. Ova godina, ova što večeras odlazi... Stara... Ruina bezobrazna smrdljiva... Puj, ne ponovila se. Nije da nešto mjerkam i uspoređujem ali ne pamtim goru od ove. Nije toliko stvar u vanjskim okolnostima – šokovima, selidbama, nezaposlenosti, suzama, živciranju, čirevima, gastritisu... Stvar je u meni. Stvar je u tome što sam ja sve to skupa vrlo teško podnosila. Ne znam jesu u pitanju godine ili duljina fitilja. Ali bila mi je psihički izazovna kao ni jedna do sad.
Ujedno jedna od najvećih koja mi se dogodila. Jedna koju ću pamtiti po veličini i važnosti.
Zašto?
Zato što sam počela intenzivno raditi na sebi. I u radu na sebi shvatila sam kako je sve zapravo samo i isključivo na meni.
Shvatila sam kako moram preuzeti odgovornost za sve što se događa i za svaku situaciju u koju se dovedem.
A to je najteže: priznati da je sve na tebi i da si zapravo sam kriv ili zaslužan za sve što ti se događa.
Evo, čitat ćete pa će mnogi odmahivati glavom i misliti kako to nije istina. Jer je to najteže što ćete si ikad morati priznati.
Sve. Je. Na. Nama. Samima. Jedina istina.
Kad sam to shvatila i kad sam nevoljko odlučila preuzeti kontrolu – došlo je do rasula.
Kao da sam prvi put i bez iskustva sjela u kola i pokušala natjerati konje da idu u smjeru kojim želim. Pa su oni podivljali. Jer su shatili kako nemam pojma što radim.
Ali polako, polako... Prolazi i to. Dolazim na ono na što sam krenula. Dolazim sebi. Shvaćam. Učim.
I na kraju krajeva – ponosna sam.
Ponosna sam na sebe zato što sam shatila što trebam i krenula to ostvariti.
Ponosna što sam shvatila kako sve ovo funkcionira prije nego što je postalo prekasno.
Ponosna što još uvijek imam vremena sve to prenijeti na svoju djecu da ne čekaju 30 i kusur godina kao ja.
Ponosna jer imam muža koji to podržava i shvaća koliko je to bitno i jedino logično.
Rad na sebi.
E, pa u 2016. vam želim da se probudite i da počnete raditi na sebi. Nikad nije kasno. Onaj dan kad počnete najbolji je mogući dan za početak.
I kad krenete na taj put shvatit ćete kako nije bitno je li zima ili ljeto. Nije bitno je li noć ili dan. Nije bitno skrećete li lijevo ili desno. Nije bitno imate li prijatelje ili neprijatelje.
Bitno je kako vi stojite u odnosu na sve to. Bitno je kako vi gledate na to.
Bitno je kako se vi OSJEĆATE u vezi toga.
U 2016.-oj vam želim puno dobrih osjećaja, puno ljubavi, sreće, čuda, ispunjenja najluđih želja, uzbuđenja, slatkog iščekivanja, ludog veselja i dječje radoznalosti da to sve poprati i zapamti.
Želim vam da BUDETE i da OSJETITE. Jer, vidjet ćete...to je sve što će vam ikad trebati.
Post je objavljen 31.12.2015. u 10:31 sati.