''Poezija je nebo potamnjelo od selidbe divljih gusaka.
Poezija je praćenje putanja ograničenog zvuka.
Poezija je lutkarska predstava u kojoj astronauti i gnjurci pričaju o šestom čulu i četvrtoj dimenziji.
Poezija je odjek što zove sjenu, da zaigraju.
Poezija je dnevnik vodene životinje, koja živi na kopnu, a želi poletjeti.
Poezija je prikazivanje jednog klatna povezanog sa drugim i to nevidljivim klatnima u njemu i izvan njega.
Poezija je glazba za igru istovremeno u taktu najluđih plesova i najozbiljnijih, najdostojanstvenijih pogrebnih marševa.
Poezija je tiskarski nacrt za abecedu zabave, mržnje, ljubavi, smrti.
Poezija je kroćenje paradoksa zemlje, koja odgaja život, a zatim ga je sahranjuje.
Poezija je otvaranje i zatvaranje vrata, dok se onima, koji zaviriju prepušta, da nagađaju ono što su vidjeli u treptaju.
Poezija je nabrajanje ptica, pčela, dojenčadi, leptira, buba , dječurlije, babaroga, dvonožaca što se penju uz zastrašujuće kule.
Poezija je uspostavljanje metafizičkih veza između bijelih leptirovih krila i komadića iscjepkanih ljubavnih pisama.
Poezija je postizanje sinteze između zumbula i biskvita.
Poezija je mistična, senzorska matematika vatre, dimnjaka, krafne, ljubičica, ljudi i purpurnih zalaska sunca.
Poezija je hvatanje slika, napjeva ili talenta u smišljenu prizmu riječi.''
Carl Sandberg
"VAŽNA PORUKA ZA VLASNIKE PASA: PSI NIKAD NE UMIRU"
"Jedan korisnik Reddita obratio se ovom porukom svim vlasnicima pasa. Ako ste ikad voljeli nekog psa, ova poruka je namijenjena vama
Neki od vas, posebno vi koji mislite da vam je pas uginuo, nećete razumjeti ovu poruku. Mada nisam imao želju da vam objašnjavam, shvatio sam da neću zauvijek biti tu, tako da sam odlučio to ipak učiniti.
Psi nikad ne umiru. Jednostavno to ne umiju. Postanu umorni, jako stari i bole ih kosti, ali naravno da ne umiru. Da umiru, ne bi željeli uvijek ići u šetnju, iako njihove stare kosti kažu: ''Ne, to nije dobra ideja. Hajde da danas preskočimo šetnju.'' Čak iako njihove noge ne mogu ići tako brzo kao ranije, iako se brzo umore, to je ono što psi rade: idu u šetnju.
Nije da im nije ugodno vaše društvo. Čak naprotiv, šetnja s vama je sve što žele. Mačiji izmet, trag drugog psa, raspadnuta pileća kost i vi. To su stvari koje njihov svijet čine savršenim, a u savršenom svetu smrt ne postoji.
Međutim, psi vremenom postanu jako, jako umorni. U tome je stvar. To vas ne uče na tim skupim fakultetima gdje vam objašnjavaju kvantnu fiziku ili kejnzijansku ekonomiju. Toliko toga znaju da su zaboravili da psi nikad ne umiru, a to je stvarno sramota. Psi toliko toga imaju da ponude, dok ljudi samo pričaju.
Kad pomislite da je vaš pas uginuo, to znači da je samo zaspao u vašem srcu. Vidite, on zbog toga snažno maše svojim repom i zato vas toliko boli u grudima i stalno plačete. Tko ne bi plakao dok mu veseli pas mlati repićem u grudima. Uh! Mah, mah, mah, to boli. Mada, oni mašu repom samo kad se probude. Tada kažu:Hvala, čovječe! Hvala što si mi osigurao toplo mjesto za spavanje pored tvog srca! To je najljepše mjesto na svijetu! Kada prvi put utonu u san, psi se često bude i naravno, zbog toga plačete sve vrijeme. Kako vrijeme prolazi, oni spavaju sve duže i duže.
Kao što sam već rekao, oni spavaju u vašem srcu, a kad se probude, mašu svojim repićem. Nakon nekoliko psećih godina, spavaju sve duže i duže. Bili su dobri psi, to znate i vi i oni, a biti dobar pas sve vrijeme je veoma iscrpljujuće, posebno kad si star i bole te kosti i ne želiš izlaziti napolje da piškiš kad pada kiša, ali svejedno izađeš jer si dobar pas. Sada razumijete, nakon što se uspavaju u vašem srcu, spavat će sve duže i duže.
Nemojte da se zavaravate, oni nisu mrtvi. Tako nešto ne postoji, zaista. Samo spokojno spavaju u vašem srcu, a onda se iznenada probude, obično kad to ne očekujete. Takvi su, jednostavno. Žao mi je ljudi čiji psi ne spavaju u njihovim srcima, mnogo toga propuštate. Sada me ispričajte, moram ići plakati."