Prolog
Rana zora, najranija. Na zagrebačkom autobusnom ulazim u bus za Trst, pomalo ljut na svog prijatelja Gianmarca Bruseghina. S obzirom na inkaso koji ga čeka i cijenu na koju sam pristao, mogao je iz svog Portogruara doći barem do Postojne.
Na sreću, put sam uglavnom prespavao. Pa nešto bolje raspoložen izlazim iz busa na tršćanskoj željezničkoj i nastavljam pješice prema centru. Gianmarco bi me već trebao čekati u onoj ljevičarskoj birtiji uz sam glavni trg. Eno ga! Veseo i sasvim svjež. Grli me pa naručuje i meni kavu. Gunđam nešto o Postojni i pružam mu kuvertu.
Prebroji i daje mi neke papiriće na potpis. Pruža mi ruku. Opsujem ga taktilnog. Bilo kako bilo, njegov stari citroen upravo je postao moj.
Dok me kava vraća u život pričam mu što će mi citroen. Najprije se smijulji, onda grohotom cereka a na koncu lupa nogama o pod hvatajući zrak! Proglašava me drugim najvećim luđakom na kojeg je ikada naletio. Prvi je jedan iz Genove ali to je, kaže, preduga priča.
Konobarica u majici s anarhističkom parolom na sadržaj koje se, međutim, čovjek ne može do kraja koncetrirati iz određenih reljefnih razloga, donosi nam još po kavu. Gianmarco, moj dragi internacionalac, naširoko opisuje svoje političkoaktivističke planove i projekt europskog državljanstva koje bi onima koji ga žele dokinulo nacionalno. "Treba još doraditi što s porezima", pa mi objašnjava moguće varijante. Na trenutak čeznutljivo prevedem to sve skupa na prilike iz kojih sam dolazim pa zamaštam i za sebe neke paneuropejske dokumente kao spasonosni raskid svih veza s hrvaštinom čavoglavog tipa. No za tu tematiku odavno više nemam dovoljno živaca pa skrenem razgovor na žene za stolovima oko našeg.
Čim sam prvi put pogledao na sat, Gianmarco intervenira, "ne puštam te još kući, vodim te na ručak". "Grize te savjest jer sam ti preplatio auto, a?". "Aha."
Odvukosmo se do njegovog, pardon mog citroena parkiranog kraj čuvene tršćanske ribarnice i odvezosmo se preko industrijske zone. Inače nerado dajem svoj auto nekome u ruke, ali dopustio sam mu da vozi...
Riblji restoran s druge strane zaljeva. Cijene vrlo visoke. "Čuj Gianmarco, za jednog kozmopolita i internacionalca ti preteško napuštaš Italiju. Em nećeš do Postojne, em smo sad petnaest minuta odavde u Izoli mogli proći duplo jeftinije. To jest mogao si proći duplo jeftinije..."
"Sad mi to kažeš..."
Al što jest jest, riba je bila fina.
Napokon me se pušta kući. Gianmarco izlazi na željezničkoj, do Portogruara će vlakom. Eto me napokon za volanom svog auta.
Pičim na istok bez zaustavljanja, tank je bio pun do vrha, izgleda da je mog prijatelja stvarno pekla savjest. Pred Ljubljanom me obuzme iznenadna želja popiti pivo među svojim dragim zombijima u Metelkovoj ali se nekako oduprem iskušenju. Osim toga, ne želim promilima izazivati slovenske policiste.
Na granici su za mene sasvim nezainteresirani, samo mašu i jedni i drugi, hvalatibože ova granica polako ali sigurno nestaje. U Zagreb stižemo svi zajedno - noć, moj citroen i ja.
Grunf
I dok čekam na jednom od semafora u Prečkom, vrijeme je da napokon - započne priča! Jer situacija je, ukratko, slijedeća: prvo, mojoj supruzi sutra je rođendan; drugo, vozim joj ovaj auto kao poklon; i treće, to činim kako ona ne bi napustila svog ljubavnika...
Nije da si ja inače mogu priuštiti da naokolo poklanjam aute. Čak sam razmišljao o tome da joj umjesto poklona jednostavno prepustim svog prastarog golfa, ali ne mogu, treba mi još.
Obično joj jednostavno kupim knjigu. Ili je odvedem na izlet; ona npr. voli lutati mađarskim gradićima. Ove je godine, međutim, stvar postala alarmantna i morao sam reagirati.
Sretna financijska okolnost pritom svakako leži u činjenici da se moj savjetodavni uradak „365 izlika – kako se izvući baš od svega“ prodaje preko svih očekivanja i da mi izdavač redovno osvježava konto i već nudi izdašni predujam za neko novo 365-što-god-tebi-padne-napamet-ti-samo-piši-ostalo-je-naša-briga sranje.
Potrebno je prije svega reći da smo moja draga gospođa i ja najprije proveli nekoliko iznenađujuće sretnih pa čak i pomalo strastvenih suživotnih godina. No kad se vulkan ugasio, nismo se najbolje snašli. Do trenutka kad su naši blizanci krenuli u školu, atmosfera među nama bila je već sasvim narušena. Mada smo za divno čudo povremeno ljubav još uspijevali voditi, ja misleći pritom na neke njezine prijateljice, a ona – pitajboga kako...
No ni to nije još dugo moglo potrajati. Kad su djeca upisavala peti razred, njihove roditelje već se najpreciznije moglo opisati kao impotentnog pijanca i živčanu kobru.
Ona je histerizirala, ja sam se opravdavao. Ona je plakala, ja sam cugao. Na okupu su nas držala još samo djeca. Ajde, i kredit.
O godinama koje su slijedile nema se puno toga reći. Temeljito smo propadali svi skupa. Blizanci su nekako uspjeli upisati željenu srednju. To je bila prva dobra vijest za njihovu majku u nekoliko godina.
I to je bila ta jesen: sve se preokrenulo! Najprije sam primijetio da moju životnu supatnicu, malo pomalo, sve manje zanima zašto sam kući s posla došao pola sata kasnije ili zašto mi je trebalo sat i pol da kupim kruh i novine.
Onda sam primijetio da se, hmm nekako glupo zvuči ali...no da...proljepšala. Baš pozgodnila!
A tada mi je dojavljeno.
U eri mobitela čovjek može brzo reagirati i za tili čas se i sam naći u maloj kavani u susjednom gradiću, lagano zakamufliran, te promatrati svoju ženu kako ispija čaj s mladolikim gospodinom, nekako simpatično rokerski čupavim, držeći pritom svoju ruku u njegovoj.
Onda sam primijetio još nešto, i to me potpuno razoružalo: tip je nosio majicu s otisnutim likom Grunfa iz Alan Forda!
Nije više bilo obrane: tip mi se svidio! Zapravo, da budem potpuno pošten prema sebi: i sam bih sebe zamijenio njime.
Svečano objavljujem: tko se želi dopasti suprugu svoje ljubavnice, treba nositi majicu s motivom iz Alan Forda!
Odvezoh se te večeri kući perverzno vedar: osjetio sam da bi nas ovo moglo spasiti!
Od tada sam, poskrivečki, već nekoliko godina vukao poteze u korist olakšavanja njihovih susreta. Bio sam apsurdno sretan; primjerice, više nisam morao uvijek iznova nalaziti razloge zašto nećemo voditi ljubav, stvoren je neki neizrečeni pakt o nenapadanju koji nam je oboma odgovarao. Također, pojavio se prostor nove slobode landranja gradom do mile volje, još do prije koju godinu potpuno nezamisliv. (Tom prostoru doduše ne odmaže ni činjenica da su djeca već velika.) I u samoj kući zavladala je neka opuštena atmosfera, zna se čak i dogoditi da pričamo viceve za ručkom.
A k tome sam, ne tako davno, upoznao i stanovitu Špelu, i na vlastito oduševljenje spoznao da ipak još ne trebam plavu pilulu. O ne!
Ali kvragu – koja to sreća može dugo trajati? Prije nepunih mjesec dana saznao sam od svojih izvora alarmantnu vijest: ljubavnik moje žene seli se zbog posla u drugi grad. Pedeset kilometara udaljeniji! Krajnje teško dostupan javnim prijevozom.
A on, znam iz istih izvora, vlastita kola nema. Zbog daltonizma ne može voziti.
U zadnjih desetak dana moja me gospođa dvaput zamolila za ključeve auta.
I ja se sjetih citroena kojeg prodaje Gianmarco Bruseghin.
A sada, dok sam stojim na crvenom na Heinzlovoj, molim da me se ispriča. Moram smisliti kako ću svojoj dragoj objasniti ovaj poklon.
Post je objavljen 27.12.2015. u 22:08 sati.