Kako smo preživjeli i ovaj Božić

Marketing

Prije nekih godinu dana stari me urednik bloghaera zamolio da li bi napisala par riječi o tome što rade Hrvati koji žive u Njemačkoj, kamo izlaze, gdje se okupljaju i čemu se vesele.

Odgovorila sam da mogu pisati samo o tome što i kako živimo moja obitelj i ja.

A to nema puno veze niti sa zemljacima, s kojima se u pravilu (i ako nije baš nužno potrebno njima ili nama) ne družimo, niti s mjestom našeg boravka jer nikada, ma gdje živjeli (a bilo je to u tri države, ne računajući onu koje više nema), nismo previše robovali pravilima, stereotipovima i općenito bilo kakvim običajima koje se njeguju zbog toga što to svi rade i jer se to tako oduvijek činilo.

Tako smo i ove godine odlučili umjesto odlaska "doma" (u Hrvatsku) kako to velik dio gastarbajtera čini ostati Doma za Božić.
U našem novom Doma.
Tamo gdje se sada najbolje osjećamo.

It's Christmas time again
It's time to be nice to the people you can't stand all year
(Blink-182 - Won't Be Home For Christmas)

Tamo gdje je sve po mom/našem.
Tamo gdje je naš mačak i naš kauč na kojega možemo leći u flekanoj trenirki nakon doručka obavljenog u podne i ručka u sedam navečer.

Ove godine praznici su se tako lijepo posložili da ih se dalo spojiti kao u najbolja vremena onih nekih vremena kad se praznik koji je padao u subotu prebacivao na ponedjeljak a onaj s nedjelje na utorak.
Pa se onda nije isplatilo dolazili samo za tri dana i zbog toga se spajalo sve do slijedećeg ponedjeljka.

Uz nešto prekovremenih tokom godine koje treba iskoristiti do kraja godine dobila sam tako duži godišnji nego onaj preko ljeta.

Prvi dan dobro smo se ispavali a potom obavili božićnu kupovinu jela i pića nakon koje smo razmišljali o potrebi nabave trećeg frižidera.
Drugi sam dan ispekla brdo keksića po jednom starom receptu amaterkine mame. Već petu godinu radim kekse po njenom receptu (uz vlastite varijacije na temu - premazi čokoladom, bijelom i mliječnom, punjenje pekmezom ili nutellom, posip lješnjacima ili kokosom) i ovim joj se putem zahvaljujem i nadam da će pročitati ovaj post. wave

Trećeg se dana činilo da će nam Grinch ukrasti Božić a ja završiti na naslovnici Bild Zeitunga uz naslov : Pomahnitala Hrvatica zatukla muža valjkom za tijesto a potom ga raskomadala i ispekla u pećnici s umakom od naranče.

Kada je u nedjelju kasno navečer, bolje rečeno u ponedjeljak rano ujutro, došao sa božićne fešte svoje firme slučajno je spustio sva četiri prozora na autu.
A u zoru je počela padati kiša u ritmu malo bržem od tam tama.
Imala sam tog jutra zakazan termin kod doktora zbog križa koja joj uvijek nisu došla na normalu pa mi je prepisao tretman strujom tri dana za redom, kako bi bez većih problema i uzimanja tableta preživjela Božić.
Spustimo se na parkiralište kad imamo što vidjeti.
Svi prozori spušteni, sjedišta mokra i to s moje strane i odozada, vozačevo je sjedište nekim čudom bilo tek lagano vlažno.

Mislim da ni najludji scenarist ne bi mogao izmisliti nešto tako ludo kao After Eight koji se rastopio u džepu u kojem je bio ključ od auta te time izazvao stalni pritisak na tipku koja otvara vrata a dugim pritiskom spušta sve prozore.
I kišu koja padne baš u tih sat, dva.

And if i tell you something
you take me back to nothing
i'm on the edge of something
you take me back
and i'm happy when it rains
(Jesus and Mary Chain : Happy Wenn It Rains)

Iako je bolja trećina pokrila sjedište torbama za kupovinu koje su se našle pri ruci a kako ne bih zakasnila liječniku, iz auta sam izašla sva mokra po nogavicama kao manekenka iz malo otkačenije reklame za pelene za inkontinenciju.
Ko za vraga čekaonica je bila puna.
Jedna me žena gledala pogledom koji kao da je govorio : jadna žena, ovako mlada a već ima problema sa zadržavanjem mokraće...
Onda su me pozvali u u kabinu dva i priključili na struju a onako mokroj palo mi je na pamet i kako bi me sad još moglo nešto i zdrmati kakve sam sreće.
Muž je za to vrijeme već skupljao bodove kod sestara i ostalih pacijenata u čekaonici kako bih za slučaj pečenja njega u pećnici bila što teže kažnjena jer bi oni posvjedočili kako je bio jedna tako draga i simpatična osoba za razliku od mene.

We're not gonna take it
No, we ain't gonna take it
We're not gonna take it anymore
(Twisted Sister : We're Not Gonna Take It)

Spasilo ga samo to što je dok sam bila priključena na struju odvezao mokri auto doma i po mene se vratio autom od firme.
A time je vjerojatno spasio i ovogodišnji Božić.
Na ruku mu je išla i temperatura koja se tog dana popela skoro do dvadeset stupnjeva pa se sve brzo posušilo.

Četvrtog dana ujutro nisam mogla spavati pa sam se spustila na pakiralište s namjerom pobrisati eventualnu vlagu koja se preko noći nakupila na armaturi i staklima.
I pritom uzela krivi bunt ključeva, umjesto ključeva od kuće u ruci sam imala one njegove firme.
Naravno, zaboravila i mobitel.
A tek je pola šest ujutro.
A sva vrata sam pozatvarala, tako da do spavaćih soba stoje troja vrata, dva hodnika. stube i ploča.
Koliko puta nismo čuli poštara vikendom pa je ostavio obavijest o pošiljci u sandučiću!
Već sam se vidjela kao Fred Kremenko kako lupam po vratima vičući : Vilmaaaaaaa!!!

E sad, kao nevjerniku mi je teško vjerovati da je susjedu koja je tog dana još radila (a sve zato jer su ona i muž prešli na Bahai vjeru i uopće ne slave Božić) i ustajala je rano poslao Bog ali što god bilo da bilo to nešto me spasilo od novog pokušaja dolaska na naslovnicu Bilda.
Bosu.
Nepočešljanu.
U pidžami.

Oče naš, k si v nebesih tm zgoraj,
bod' posvečeno tvoje ime,
pa dej nm kej božje pokore pršpari,
zadost si jo delamo sami tole.
Vsazga, k v tojem imenu nam pridga,
da on vse ve, an midruj pa prou neč,
res bi blo fajn, če podruzaš m'rbit ga,
naj se v božje delo ne meša preveč.
(Iztok Mlakar : Očenaš)

Ajde, bar sam bila obukla pulover preko svega, kao da sam najbliži rod Jeffreyja Lebowskog zvanog Dude.

Telefon je probudio uspavane ljepotice koje zvono nije moglo a ja sam se sretna, spašena i smrznuta ubacila u vruću kadu u nadi da se ne utopim još prije Božića, mislim, kako mi je krenulo da ne bi nikoga začudilo.

I tako smo dočekali Badnjak i Božić bez većih elementarnih nepogoda.
Onih par kuglica koje je mačak sj..., ovaj uništio, prema dogadjajima prethodnih dana nisu ni onaj, znate već koji, dim.
Da ga sada ne spominjemo, ionako previše kunem.

(Punk goes Xmas : Last Xmas)

Prijašnjih smo godina na telefonske razgovore pred Božić koji su počinjali sa "dugo se nismo vidjeli..." odgovarali sa "dodjite kod nas na ručak/večeru".
Ali poučeni gostima nekih starih rodjendana, Božića ili Novih godina koji bi lijepo siti i zadovoljni polegli na kauč dok mi pospremamo kuhinju i nudimo pijaču i grickalice ove smo godine naučili da se nekada na "dugo se nismo vidjeli..." može napraviti blesav i reći tek "a jebiga..." i uživati lijepo sa onima koji su ti stvarno najbliži i najmiliji.
A ostalima poslati SMS.
Ma baš nam je žao da se nismo vidjeli.
Jebeno nam je žao.
Toliko da smo prvi put nakon bog te pita koliko godina na božićnu večer otišli u šetnju i vidjeli pun mjesec iznad Heidelberga