Jednostavno, jednostavno pretežak je teret nostalgije kojim me tradicija pritišće dok pišem još jednu prigodnu Božićnu čestitku ritmom reanimacije po prsnoj kosti „ST-ćanistike“ – dijamanta i duše moga literarnog ventila. Od trostrukog desanta na bakalar u toću i zelenu manistru za Badnjak i nakon nejubilarne osme zdravice u Vuje, operacije za Božić svedene su na manevarski minimum, ali pamtit ću, itekako ću pamtit stajanje na benzinskoj (ne na Pojišanu) za kupit kutiju bilog Waltera. Devet manje kvarat, kvarat ure do zatvaranja, tripartitna konstelacija snaga jer sam jedina mušterija. Ne livan gorivo, ulazin u dućanski prostor dok istovremeno iz njega izlazi jedan poslužitelj i produžuje u pravcu kaveza s plinskim bocama. Sniva li o propanskom Božiću, neću nikad saznat, jer sam koncentriran na drugog poslužitelja šta sidi za kasom. A na njega sam koncentriran ne samo zato šta on sidi za kasom i šta je iza njega ormarić s duhanskim proizvodima, nego zato šta brutalno liči na Tihomira Oreškovića. Ka i novi hrvatski mandatar, za svoje polje djelovanja pari se vrlo stručan, a moguće je i da je potpuno nestranački čovik. Pitan kutiju duvana i manta mi se od još jednog postizbornog kopernikanskog obrata. Orešković stavlja kutiju duvana na pult, ja stavljam 100 kuna i uziman kutiju duvana. Kasa je cilo vrime rastvorena, djeluje prazno, osjećam da Oreškoviću kuva u glavi zbog vraćanja kusura dok grata li grata po kovanome do 50. Gundulića je izvuka i trisnija krajnje neljubazno. Kutiju duvana stavljam u unutarnji džep, kusur raspoređujem po drugim mistima u jaketi. Istovremeno Orešković gunđa na lošem hrvatskom da mu nije jasno šta je to danas cili dan, da šta svi samo dolaze čupat po kutiju-dvi, umisto da su prije uzeli šteku i bili mirni na duži rok. Ja mu kažen da je to možda zato šta su do danas svi popušili svoje, plus mu poželim sretan Božić. Još nadrkaniji od po ko zna koji put ponovljene te dvi riči (bi li bilo bolje da nas je ušlo pedest odjednom, razgrabilo duvan i zborski mu čestitalo Božić?), Orešković se diže sa stolice i okreće mi leđa. Izlazin van, sidan u auto i vidin u retrovizoru da se još neko zaustavlja iza mene. Hi-hi-hi... Devet manje deset, deset minuta do zatvaranja. Nakon četrdesetak godina, pun Mjesec opet svitli za Božić. I to svitli čudnim, čudnim žutilom...
Nedavno sam sanja čudan san – Kolinda sa još jednog kruga predsjedničkih konzultacija za sastavljanje Vlade trči na faks na konzultacije za ispit. Tamo saznaje da od polaganja nema ništa jer nije skupila dovoljno potpisa u indeksu za testiranje zimskog semestra. Kolinda se spušta u referadu i preklinje službenika da joj progleda kroz prste jer ipak je Predsjednica, ali ovaj je nepopustljiv s obzirom na naputke vodećih stručnjaka ustavnog prava o tumačenju Pravilnika studiranja. Kolinda dobiva rok za skupljanje potpisa do utorka jer pravila su ipak pravila i nakon toga, u pratnji dva sigurnjaka, odlazi na kavu s kolegama s godine...
Stvarno je super probudit se i nakon one jedne sekunde bunila, opet bit svjestan da živiš u zemlji u kojoj je stvarnost još iskrivljenija. Znat da su Hrvati u kurcu i bit svjestan koliko su zapravo u kurcu dvi su potpuno različite stvari koje mogu ozbiljno sjebat želudac. Međutim, u pomirljivom duhu ovog blagdanskog razdoblja (a po tom pitanju sam s beštijama iz redakcije sklopija čvrsti dogovor), i u tradiciji zadnjeg odlomka božićnih brojeva koji je posvećen rubnim društvenim kategorijama, Gero i redakcija „ST-ćanistike“ žele sretan Božić apsolutno svim Hrvatima, jednako kao i Vama, cijenjeni čitatelji. Što se nove godine tiče, bliži smo tome da Hrvate (ne i cijenjene čitatelje) nabijemo na njihov nacionalni korpus.
Sad možemo udrit po zvončićima...
Post je objavljen 26.12.2015. u 17:32 sati.