Marketing
......urbi et orbi...mr. grinč...
...aaaaaaajmeeeee kako je to lijepo...evo okupismo se, kao što se svake godine okupljamo u ovo doba godine, onako po dobrom starom običaju, cijela naša familija, koja je ruku na srce pomalo čudnovata, ali ništa čudnovatija od ostalih naših familija pa sad svi zajedno netremice blejimo u nebo...gledamo kroz prozor dnevne sobe i očekujemo prve snježne pahulje, koje samo što nisu...očekujemo da se svakog trena odnekud pojave, zabijele vrt i napokon prekriju onu (of course originalnu) englesku travu koju je dida donio iz kine dok je još kao mali od kamare navigava na jugoliniji...s velikim nestrpljenjem očekujemo tu prvu nakupinu kristala leda koje će nam uljepšati sve, koje će nam uljepšat blagdane i dati božiću onaj...onaj božićni ugođaj...e baš taj ...ugođaj...i stajali bi mi tako još danima pored prozora, zurili u nebo kroz ono duplo izo staklo (koje je strikan ugradio nebili dobio energetski cetrifikat koji je trenutno u điru) i očekivali pahulje koje će uskoro počet' padat, da baba (koja je do tog trena zavaljena dremuckala u svojoj prastaroj božićnoj fotelji) nije odjednom uzviknula: koji kurac vi to radite ?!...čekamo da počne padati snijeg, božić je bako...promumlja strina...ma kurac će vam past, kad ste vidjeli da snijeg pada na +18°...ne, to nam stvarno nije palo napamet...i nije to bilo danas...to je bilo ono, neki dan, na božić...
...božić je i svi smo radosni, baš jesmo, svi smo sretni i nasmijani, zabavljamo se, pjevamo sve one božićne pjesme koje inače (da nisu božićne) nikad nebi pjevali...aaaaaaajmeee kako je to lijepo...25. prosinac...na taj dan volimo sve ljude, baš sve i svima opraštamo, volimo čak i urednike nekih radijski i tv postaja koji nas već tjednima cijepe božićnim pjesmama poradi nabrijavanja božićne atmosfere, urednike koji još uvijek nisu naučili, što to znači pretjerati (kretenčine bezosjećajne), volimo i onog mesara koji nam je pred isti taj božić uvalio ono što nikome prije nas nije uspio prodati (mater mu jebem bezobraznu), volimo i onog maminog rođaka koji nas je zavalio za 1800 eura, koje smo mu posudili prije nešto više od dvije godine, baš nekeko uoči božića, a on je rekao; da vraća odmah nakon božića, doduše nije precizirao kojeg božića, no mi ga bez obzira na to i dalje volimo i ne samo da ga volimo, već se pravimo da smo zaboravili koliko nam je rođo dužan para (smeće jedno lažljivo), volimo i onog našeg osobnog bankara (kada već razgovaramo o lovi), koji nam je prije par godina uvalio kredit u švicarcima iz kojeg se btw. još uvijek nismo izvukli, a kako stoje stvari i nećemo tako skoro, uvalio nam ga je iako je znao da će nas to sjebati, sjebat do jaja, ali je znao i to; da će na račun tog kredita on izvući bonus i debelo zaraditi (pička li mu materina pohlepna), volimo i tetka zbog kojeg smo digli taj kredit u švicarcima i to samo zato da bi mogli isplaćivati rate njegovog skijaškog kredita za koji smo mu naivno bili jamci (govno neodgovorno), volimo i pandura koji nas je zaustavio na božićno jutro i koji nam je, nakon što je uvidio da nismo ništa popili, naplatio 500 kuna zbog nevezivanja pojasa (dabogda ga vezalo i neodvezalo), volimo i susjeda koji nam je lani otrovao mačku (u usta ga jebem ona žvaljava da ga jebem, sad bi mu najradije okrenuo vratom, ali štaću kad ga...volimo), volimo i onog malog giancarla iz drugog ulaza koji nam je iz portuna pešnuo biciklu i utopio je za dva piza žutoga (ruka mu se osušila dabogda, njemu i dileru), volimo i kuma koji nam već mjesecima guzi ženu dok mi radimo noć, tj. dok u škveru gulimo treću smjenu (ma jebali bi mi i njegovu, da mu je nešto), volimo mi i...
...i dalje nepomično stojim ispred onog velikog prozorskog okna i gledam...gledam...u nešto... gledam i razmišljam...hm, a zašto...zašto nam svakoga dana nije ovako lijepo, zašto svaki dan nije radostan, sretan, nasmijan, veseo, zabavan, razdragan...zašto se ovo dešava samo 25.12. a ne i 17.03. ili 18.06. ili 05.10. ili... zašto nam i ovi ostali dani u godini nisu ovakvi, zašto i u tim ostalim danima ne možemo voljeti jedni druge i oprostiti jedni drugima ili mi to samo u vrijeme božića navlačimo božićnu krinku na nečisto lice i pravimo se kao da je sve u redu, kao da je sve u savršenom redu, jebote zašto...e pa zato jer smo takvi, zato jer smo sjebani, skroz...i tada mi na pamet pade grinch, mr. grinch...imam osjećaj, da što sam stariji, sve više ličim na grinča, no to me baš i ne pogađa toliko, koliko me pogađa, a pomalo i plaši, činjenica da nisam jedini i da nas je svakog božića sve više i više, sve je više grinčeva koji vole božić na onaj poseban, grinčevski način...aaaaaajmeeeee kako je ovo lijepo...začuh babin glas koji me prene iz razmišljanja o grinču i božiću...eeeeeee pa izgleda da je zeru zalad'lo, kanda će pasti snig, deder utoč'te mi jednu rakijicu, prije no što počne...
...fali mi purica...milka je tu, ali fali đurđa...jebote, to sam tek sad primijetio, cijelo vrijeme gledam kroz prozor (doduše gledao sam u nebo, no to mi baš i nije neko opravdanje) i kužim ja da kao nešto fali, ali nikako da uberem o čemu se radi, što to nedostaje...đurđa, đurđa nedostaje, mora da se negdje zavukla, aha evo milke, ali opet ne vidim đurđu, baš mi je to čudno jer prije bi je znao viđati, svaki put kada bi pogledao kroz prozor, đurđa je bila tu, šetala bi i čudila se svemu (ne kaže se uzalud, čudi se ko pura dreku), a sad je nema, nema đurđe...đurđa juhuuuuu, di si draga, đuuuurđaaaaa...ma s kim ti to pričaš...ponovo me prene baba...jel' ti to pričaš sam sa sobom...nisam joj odgovorio, a i što bi joj mogao ogovoriti, nije ona jedina koje je skontala da pričam sam sa sobom, i drugi su to već odavno primijetili...ma zapravo, živo me zaboli kurac zbog toga, jebe mi se za druge, ko me voli, voli me, a tko ne... oni se meni smiju zato što sam drugačiji, a ja se smijem njima zato jer su svi isti...charles je u pravu...ja tu ionako ništa ne mogu učiniti, niti mogu, niti želim jer kao što kaže pjesma: što god ih manje zavoleš, manje ti njih nedostaje...a to što pričam sam sa sobom, to je samo potvrda činjenice da u to doba u mojoj blizini nema baš nikog pametnijeg s kim bi mogao razmijeniti nekoliko suvislih rečenica...ma tražim đurđu, jesi li možda vidjela gdje se zavukla, ne vidim je nigdje, s milkom nije...odgovorih napokon na babino pitanje...nije sinko, nije... reče baba...nije s milkom, s mlincima je...aaaaaajmeeeee kako je to lijepo...
...bio je ovo baš blagoslovljen, čestit i nadasve veseo božić za sve, ali ne i za našu tuku, izgleda...ili možda, da...ma kužim ja da u svakoj pričici na kraju netko mora najebati, na ovaj ili onaj nači i da ne postoji happy e...no kao što već rekosmo, božić je dan kada se svi volimo, neizmjerno volimo, božić je dan kad trebamo zaboraviti na sve one nesuglasice koje su među nama, božić je dan kada jedni drugima trebamo oprostiti, oprostiti sve, oprostiti svašta i ja se toga držim, samo pozitiva, samo ljubav i zato vas sve volim i svima ću sve oprostiti, baš svima, samo ne onome koji mi je zaklao đurđu jer to uopće nije bilo lijepo...ne, nije...
Post je objavljen 26.12.2015. u 22:30 sati.