Stidljivo ljeto
Od prvog je dana ljeto Rajku izgledalo sasvim čudno. Otac, koji nije živio s Rajkom i njegovom majkom, pokupio je nenadano petnaestogodišnjeg Rajka jedne vruće subote i dok su se spuštali niz stepenici prema izlazu iz zgrade, prema vrelini asfalta, otac mu je stisnuo rame i namignuvši obješenjački, rekao:
- Ljeto je stvoreno za muškarce. Provesti ćemo se k'o bogovi.
Rajko je šutio. Oca nije ni poznavao dobro, gotovo da i nije imao dodira sa njim, nikad ga nije bilo, bio je pomorac, plovio je, a ono malo vremena, kako se Rajko sjećao maglovito, kad bi bio kući, otac bi lutao sa svojim društvom i kad bi se vratio kući, ženi i Rajku, Rajko bi slušao njihove prepirke i sasvim je odahnuo, kad se otac, nakon još jedne žučne svađe s majkom, predao, pokupio svoje stvari, visoko podigao malog Rajka u zrak, poljubio ga, rekao mu nešto u uho što mali Rajko nije razumio: bio je previše uzbuđen, osjećajući oluju koja je visjela u zraku dnevne sobe.
- Dopasti će ti se mjesto u kojeg te vodim - obećao mu je otac. - Divno more i krasne djevojke.
Održao je riječ: mjesto je bilo prepuno sunca i mirisa borova i plavetnila mora, a beskrajna šarolika rijeka prekrasnih preplanulih od sunca djevojaka, defilirala je po čitav dan ispred Rajkovih užarenih očiju. Sve bi na svijetu dao, da može jednu od tih ljepotica uzeti za ruku, kao što je vidio da momci čine, odvesti je podalje od gomile i radoznalih očiju i ... Mašta je Rajkova mahnitala, noćni snovi bili ponekad mokri, ali čaroban trenutak o kojemu je i budan sanjao, nije se dogodio. Nije još, jer Rajko nije gubio nadu, svakog ju je dana podgrijavao, ne želeći samom sebi priznati strah kojeg je osjećao ( što ako me odbije? ) pri pomisli da priđe nekoj od mnogobrojnih djevojaka koje je sretao.
- Zabavljaj se - govorio bi mu otac svake večeri tutnuvši mu u šaku hrpu novčanica: bio je velikodušan. - Živi život.
On se zabavljao, Rajkov otac. Rajko bi često noću čuo ženski smijeh kako dopire iz očeve sobe, koja se nalazila tik uz njegovu. Nisu govorili o toj „zabavi“.
S punim džepovima, Rajko se osjećao siromašnim. Zavidno je, ispod oka, pazeći da se to ne primijeti, gledao u mladiće koji su šetali s djevojkama, ponosno se osmjehujući. Kad bi on ...
I onda ju je ugledao: stajala je pored kioska, očito u društvu para, njenih roditelja, koji su kupovali neke sitnice, kratko podsječena kosa boje meda uokvirila joj je duguljasto lice, a oči boje badema nezainteresirano su gledale u vrevu ljudskih tjelesa koja je promicala pored nje. Pogledi su im se sreli, ukrstili i ...
Rajku se činilo, da trenutak koji i nije bio samo trenutak, već niz zapanjujućih trenutaka, koji vječno traju. Zurili su jedno u drugo i onda se djevojka osmjehnula, kratko, brzo, njenim je lijepim licem preletio osmjeh, a Rajko je po prvi put u životu osjetio leptiriće u trbuhu, nešto o čemu je prije ovog trenutka samo čitao.
"Moram joj prići", mislio je Rajko gledajući je kako odlazi s roditeljima, duž obale. Rajko je pošao za njima. Nije skidao pogled s djevojke koju su roditelji smjestili u sredinu, između sebe, baš kao da Rajku namjerno otežavaju pristup. U Rajkovoj je glavi bubnjalo, znoj je potokom tekao niz njegovo lice. Uzbuđeno je disao, oblizivao usnice i pogledom milovao djevojčina leđa, malu stražnjicu koja je veselo plesala sapeta u traperice koje su nekad bile s nogavicama, a sad odsječene dozvoljavale pogled na ljepotu djevojčinih nogu.
Djevojka mora da je osjetila Rajkov pogled, okrenula se i dalje ujednačeno hodajući između roditelja, pogledala u Rajka i osmjehnula se širokim osmijehom, dok su joj oči blistale na suncu koje je bilo na zalazu.
"Idem za njima i uvrebati ću trenutak kad će se odvojiti od staraca", mislio je Rajko prateći djevojku, milujući je pogledom.
Nije uvrebao priliku. Djevojka je neprestano bila uz roditelje. Potajno je bacala poglede prema Rajku i osmjehivala se i Rajku se činilo da ga pogledom zove. Ali kad bi odlučio prići joj, noge su mu otkazivale poslušnost: nisu se htjele pokrenuti i odvesti ga do željenog cilja koji je bio toliko blizu, nadohvat ruke, a ipak nedostižnim.
"Prokleta moja stidljivost", korio je Rajko samog sebe noću, u krevetu, u tami, dok je prekrasno djevojčino lice plesalo u tami sobe, uvijek prisutno u njegovim mislima.
Sutradan se gotovo sve ponovilo. I prekosutra. I dan poslije. I ...
"Ovako više ne ide", petog je dana pomislio Rajko, skupljajući svu snagu koju je imao u sebi. "Večeras ću to učiniti, prići djevojci, nije me briga za njene starce, ni za što me nije briga."
Istuširao se, obrijao, pažljivo počešljao i obukao košulju umjesto uobičajene majice odsječenih rukava. Bio je spreman. Večeras ili nikad!
Uzalud je hodao i pogledom tražio malu glavu pod kupolom boje meda i onu malu i vrckavu stražnjicu i dva sata kasnije, dok je noć obavijala zagrljajem grad, Rajko shvati da je više nikad neće vidjeti. Otišla je, odveli su je, njeni roditelji su je odveli ...
Probudio se, a bila je duboka noć, otac je Rajkov sjedio na Rajkovom krevetu i tresao mu ramena.
- Jesi li budan? - pitao je uplašeno. - Je si li budan?
- Jesam, ne tresi me.
- Plačeš u snu - reče mu otac i prestane ga tresti, a Rajko tek sad postane svjestan vlažnih obraza. - Jecao si i zvao nekog ...
- Pusti me spavati - zamoli Rajko, jer samo je to želio: spavati, zaboraviti, možda nju sanjati.
Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 21.12.2015. u 18:16 sati.