"...zvonciciiii zvonciciiii zvone cijelu noooocccc..."
do
"...all I want from Christmas...is YOU..."
obija mi se po glavi, o glavu, od glave...
opet ono opako po mene doma...
Obiteljski blagdan.
Katastrofa.
Ostaci moje "obitelji" nanjušili su vrijeme da-rivanja pa se javljaju...
Mama recimo.
Koju sam od proljeća vidjela dvaput.
Koja u mom stanu nije bila NIKAD a ja tu živim već...ne znam 9 godina?
Oooo da, napravila sam si medvjeđu uslugu što sam otišla i ponovo počela razgovarati s njom.
Sad sam prisiljena glumiti da imam obitelj za Božić.
Da, da, Božićni ručak.
Mama, brat i ja...ok i Einy..jedina svijetla točka u tom crnilu...
...iako..razmišljam da ga poštedim istog...
Jer znam da ću biti jadna i nervozna i ako bude imalo sreće PIJANA
Drugi dio "obitelji" izbjegavam...
Od Svih Svetih kad sam imala sukob s tetkom..
Sukob?
Kratke crte...
Bila sam slomljena što ne idem u Njemačku do Sedada, ali kako sam sva bila jadna pitala sam tetku bi li mi učinila uslugu i ipak pričuvala Einya preko vikenda, ono da isplačem dušu na miru u samoći stana bar...
To već duuugooo nisam radila i mislila sam da je pravo vrijeme da to napravim.
Da isplačem Sedada iz sebe i krenem dalje...
Ionako sam bila umorna.
Preumorna.
Poslije posla sam pokupila Einya i krenuli smo put Bjelovara...
Stanje na cesti u kombinaciji sa mojim vlastitim rezultiralo je time da smo se do tamo umjesto sat i petnaest minuta, vozili dva i pola sata.
Kako je to moguće?
Paaaaa eto bila je gužva a i ja sam PROMAŠILA PUT kroz sela doma.
Toliko o stanju u kojem sam bila.
Došla sam tamo, tetka me obavijestila da tata spava i otišli smo direktno k njoj.
Istovarili smo stvari Einyeve a mene je na stolu čekala hladna pizza.
"Eto, hladna je jer nisi došla ne vrijeme!" rekla je tetka.
"Ma super je pizza tetka" odgovorila sam s velikim naporom zvacuci komad ogromnog tijesta sa lakim filom koji je tatka zvala pizzom.
Nisam bila gladna.
Bila sam jadna.
Ako ja nisam gladna onda je stanje alarmantno.
"Hvala ti" nastavila sam
"tetka, ajde se spremi da odemo kupiti cvijeće za groblje" nastavila sam jedući pizzu.
Pizza je doslovce jela mene.
"Kako to misliš? Pa kako ćemo po mraku po cvijeće????" uzviknula je tetka.
"Pa kupit ćemo ga na cvjećarni na groblju" odvratila sam.
Naime, plaća za čuvanje Einya je bila kupovanje aranzmana cvjetnih za baku i djedju i tetka. Za groblje. O mom trošku. Takav je bio dogovor.
I tada je krenuo igrokaz...
"Ja ne mogu sad po mraku, meni je mrak, vrijeme za spavanje"
(bilo je šest sati)
"Meni nitko nikad ne pomaže, ja sve moram sama, kako ću sad ljekove popiti, sad moram i ljekove spremati"
(do Bjelovara treba 10 minuta, kupovina cvijeća 15 minuta i 10 minuta nazad. Odlazak u Kaufland koji sam joj isto obećala još pola sata. Znači skoro sat vremena bez ljekova koje ne pije SVAKI SAT nego 3x dnevno)
ja sam slušala i dalje davila pizzu.
Bila sam jadna, čekala sam vrijeme odlaska da odem kući plakati.
Spavati.
DEva i pola sata sam se vozila do Bjelovara jer sam promašila put.
I sad sjedim tu žderem tu pizzu ona ždere mene i čekam da odvezem tetku da obavi svoje i još moram ovo slušati???? NJOJ nitko ne pomaže??? NJOJ????"
U nekom je trenu dotrčala u kuhinju i rekla "E baš neć' sad ić kupovat cvijeće!"
To je bio prekid mog programa.
Ravna crta.
Fitilj je izgorio do kraja i ja sam eksplodirala...
Post je objavljen 19.12.2015. u 13:26 sati.