Jedno od mojih prvih jasnih sjećanja iz djetinjstva seže u davnu sedamdeset i drugu, možda i treću.
Tko bi to više točno znao.
A i nebitno je u cijeloj priči.
Sjećam se da je bio Badnjak i čekala sam mamu da okitimo bor.
Mama je uvijek imala neki Monk-ovski sistem ukrašavanja božićnog drvca, tako da su na svim fotografijama ta naša drvca postojana kao trovremenski taft. Vidio drvo iz sedamdeset i druge ili devete nema razlike, osim što su djeca oko njega iz godine u godinu veća a mame i babe starije. Na nekim puno kasnijim fotografijama tu su neki novi klinci ali drvce je ostalo isto.
No ovo nije priča o božićnom drvcu.
Niti o crvenom zvončiću sa bijelim točkicama koji je nebrojenim Clarenceima dao krila.
A nije ni o ptičicama sa najgornjih grana.
Te badnje večeri mama je radila popodnevnu smjenu, tata je po običaju bio na nekom sastanku nogometnog ili nekog drugog kluba, sestre još nije bilo a baba je u kuhinji spremala orihnjaču kada je oko sedam zazvonilo na vratima.
Usrala sam se kada sam umjesto Djeda Mraza na vratima ugledala milicajca.
Prva pomisao bila mi je kako je došao po mene jer sam onomad igrajući se telefonom umjesto 95 i točnog vremena okrenula 92. Nakon što sam s druge strane umjesto ugodnog glasa Gordane Bonetti začula : Milicija! mjesecima nisam ni podigla slušalicu. I evo ti ga sad, ipak su odlučili uhapsiti me zbog tog zločina.
Pokazalo sa da je moj zločin ipak zaboravljen ali je zato organ reda došao uhapsiti babu.
Pamtim to kao da je bilo danas kad je baba pustila onu orehnjaču, obrisala ruke u travez (pregaču) i krenula ruku podbočenih oko struka dva koraka naprijed prema milicajcu:
- Ti, ti šmrkljavac, ti si prišal mene uhapsit?! Mene? Vrag ti sriću zel! A ča san ja to napravila?
- Niste platili kaznu za prometni prekršaj.
- Ja, ja, da nisam platila globu? Pa ja nimam ni vozačku a kamoli da delan prekšaji!
Baba je još korak krenula prema drugu zaduženom za red i prešla preko praga dok je mladi milicajac polako na rikverc odstupao sa pozicije.
Zbunjen njenom reakcijom nije posegnuo za pendrekom niti lisicama. Možda se usrao od onog valjka za tijesto koje se još uvijek nalazilo u babinom dometu, pa se primio tokivokija:
- Sokol zove Jastreba, Jastrebe javi se!
Od Jastreba je zatražio dalje upute što da radi sa vrlo nadrkanom babom koja se upire privodjenju a i tvrdi da nije kriva. Jasno je njemu, naredjenje je naredjenje, ali baba je baba, neprijatelj nikad ne spava a baba je eto budna da budnija ne može biti, svejedno, ima li kakve mogućnosti da se sve to sredi mirnim putem? A i inače za uhapsiti ovaj primjerak trebalo bi mu pojačanje. I jes da je malo nezgodna i na baš prijateljski nastrojena prema organu reda ali ipak nije zgodno privoditi babe koje peku orehnjače i same su s djetetom doma. I to djetetom koje se usralo kad je vidjelo miliciju na vratima.
Na kraju je Jastreb odlučio da pusti babu na miru uz obećanje da će sutra stari platiti kaznu za koju se, btw,uspostavilo da je on bio kriv. Zaboravio je na listić sa kaznom koji je par mjeseci prije fasovao a kako je auto registriran na babu nju su htjeli uhapsiti zbog tog strašnog zločina.
Da li se baba izvukla bez noćenja u marici svojom ili mojom zaslugom ostalo je neobjašnjeno.
Ali se rado prisjetim te badnje večeri kad god netko tvrdi da (današnja) policija mora slijepo postupati po propisima pa makar ganjala nečiju babu dok kojekakvim Mamićima olakšava boravak u groznom zatvoru u kojeg su eto nedužni zabunom dospjeli.
Mora se samo umrit, rekla bi moja pokojna baba.
Onaj milicajac bi se sigurno složio sa njom.
Crveno zvono sa bijelim točkicama zvonilo je kasnije te večeri.
U ono vrijeme nije bilo andjela.
Valjda se se krila tada zasluživala unaprijed a ne već kad si došao Gabrijelu na recepciju.
Nikad nismo saznali tko je zaslužio krila.
Znamo samo da to nije bila jedna druga baba koja nema 430 kuna za kaznu ni 14 milijuna za jamčevinu.
A ni policajac iz njene božićne priče.