Marketing
U gostima kod H&M
Xavier Delory
Stigao sam kasnim večernjim vlakom u P. Vezu za Z. imao sam tek sutradan ujutro. Da noćim u ovom mjestu nije dolazilo u obzir, čekao me još dug put i svaki novčić bio mi je potreban. Dakle, sam imao dvije opcije: a) ostati u pustoj, zagušljivoj, depresivnoj čekaonici b) zaputiti se do centra i ubiti vrijeme u birtiji.
Izišao sam napolje. Puhao je hladan sjeverac. Podigao sam kragnu i produžio korak. Izbjegao sam nekoliko rupčaga koje su djelovale prijeteće. Unutra su lokalni momci-đilkoši samo čekali da naiđe neznanac pa da mu se najebu mamice. Nije mi to trebalo. Ne danas. Nasuprot njima kafić Enter činio se sasvim pristojnim mjestom.
Ušao sam, sjeo za stol i naručio travaricu. Dok sam čekao narudžbu smotao sam cigaru i ustanovio da nemam upaljač. Bit će da sam ga ostavio u prijašnjoj birtiji. Obratio sam se tipu za susjednim stolom (imate li vatre?). Bio je u društvu zgođušne plavuše. Pružio mi je upaljač. Ne sjećam se što sam prokomentirao, ali zapodjenuli smo razgovor. Premjestio sam se za njihov stol. Rekao je da se zove Hrvoje i da je IT stručnjak, što god to u ovoj zabiti značilo. Gledao sam ga: dugajlija pravilnih crta lica, u ranim tridesetim, kose prorijeđene na tjemenu, geekovske naočale, flanelasta košulja, vestica, traperice, doista je mogao biti informatičar. Plavojka se predstavila kao Mirta. Bila je seksualno privlačna na seljački način: velikih plavih očiju, okruglog lica, zlatnosmeđi uvojci padali su joj preko lica, građa: kurpna, bokovi: široki, stražnjica: golema, dekolte moćan, dvije joške preljevale su se iz push up grudnjaka vrišteći – zemi me! Zemi! Valja spomenuti i olfaktorni moment: taj sklatkasti miris parfema! Namjeravao sam se predstaviti kao seksualni terapeut, ali sam se u posljednji trenutak predomislio.
Slikar, oči su im bljesnule kada sam se razotkrio.
Akademski, dodao sam čarobnu riječ.
Što slikam i gdje se mogu vidjeti moji radovi, zanimalo ih je.
Pružio sam posjetnicu:
«Fovizam s natruhama ekspresionizma s povremenim posrnućem u kubizam ili apstraktni ekspresionizam».
Hrvoje je posegnuo za mobitelom te u tražilicu utipkao adresu web stranice. Na zaslonu se pojavile slike.
Počeli su se diviti. Oduševljenje su, očekivano, izazvali rani radovi. Oni su svjedočili o lakoći izraza, umješnosti, vanserijskom talentu. Novi uratci bili su suviše apstraktni, ali se dvojac povoljno izrazio o odabiru boja i duktusu. – Imamo i mi u ovom našem malom mistu artista – omalovažavajućim tonom obznanio je Hrvoje. Nisam se mogao zauzeti te provincijske lirske duše. Neko vrijeme živio u ondje, u jednoj od provincija (sve su provincije iste) i uvjerio se da tu nema ničeg, osim katkad svježeg zraka. Umjetnost se događa i živi u gradovima. Tko vrijedi – bježi.
Još jednu travaricu, molim, doviknuo sam konobaru.
Bilo bi lijepo imati neku od vaših slika na zidu, reče Mirta.
Da, to bi bilo baš super, složi se Hrvoje.
Rekoh: sve se da dogovoriti, pa zanemarih mogućnost ostvarivanja profita, dodavši „no vizualna umjetnost nije jedini oblik mog izražavanja. Slikarstvo je, naime, uzak i istražen medij. Pametan se čovjek u njemu osjeća klaustrofobično. Ja, naime, i pišem.“
O-ho-ho, polivalentni umjetnik, prokomentirao je Hrvoje.
Nego što! Upravo dovršavam zbirku kratkih priča!
O čemu pišem, zanimali su se.
O seksu, pojednostavio sam stvar.
O seksu?
Uglavnom.
I ja sam nekoć imala literarne ambicije, priznade Mirta, ali me život ponio u drugom smjeru.
No zato je pasionirana čitateljica, ubacio se Hrvoje, katkad istovremeno čita i po desetak knjiga!
Recimo da na taj način još uvijek živim ideju spisateljice, pravilno je zaključila.
Konobar donese travaricu pa uljudno obavijesti da mora zatvoriti.
Hrvoje se lati za novčanik. – Ja ću platiti!
Nisam imao ništa protiv.
I kamo ću sad?
Kamo? Natrag na stanicu…
Kada su čuli da mi vlak polazi ujutro navališe da pođem s njima kući. Malo ćemo meziti, piti. Bilo bi šteta da okončamo razgovor kada nam tako lijepo ide. U ostalom, sutra se i onako ne radi. Nije me trebalo nagovarati. Putovao sam već12 sati i bio prilično iscrpljen i gladan. Ok, imate me, rekoh, pa sjedosmo u lijepa, udobna kola i odvezosmo se u noć.
Kuća se nalazila na vrhu brižno podšišanog brdašca na kraju grada. Stilski, bio je to zakašnjeli modernizam (utjecaj Le Corbusiera i Ville Savoye na hrvatskog arhitekta 21.st. bio je evidentan). Unutrašnjost je bila opremljena skupocjenim namještajem, ne bez ukusa. Hrvoje je odmah iz ostave izvadio pršut, montirao ga na postolje za rezanje, pa nožem oštrim kao žilet počeo rezati tanke prozirne šnite. Drniški!, naglasio je. Istovremeno Mirta je na kockice reckala tvrd kozji, potom ovčji sir, da bi iz frižidera izvadila redom svjež kravlji sir, vrhnje, kamamber, maslac, gušću paštetu, crne i zelene masline, tartufe, kavijar, ukiseljene šampinjone, krastavce, domaći ajvar, kulen, veprovu kobasu, srneću kobasu, sušenu vratinu, tlačenicu, namaz od čvaraka, čvarke, vratinu, špek... Sline su mi curile od pogleda na sve te delicije. Hrvoje se spustio u podrum i donio najbolje vina. Nisu škrtarili. Sve što su imali iznijeli su na stol.
Sjeli smo večerati.
Možeš li izgovoriti molitvu, upitao me Hrvoje.
Našao sam se u neprilici.
Nisam baš tome vičan, skrušeno priznah.
Hrvoje je bio dobar domaćin i nije tjerao šalu u nedogled.
Šalim se, naravno, progovori. – U slast!
Navalili smo na hranu.
Mhhhhmmmm, što je ovo dobro, uzdisao sam između zalogaja.
Njih dvoje zadovoljno se osmjehivalo.
Kao na Božić, konstatirao sam.
Pa u neku ruku i jeste, oglasila se Mirta, nije da svaki dan imamo priliku ugostiti pravog umjetnika.
Bogami, složi se Hrvoje.
Te su riječi godile.
Otpuhivali smo za stolom zabačeni na naslone stolica. Stol je izgledao kao opustošeno polje kukuruza nakon najezde skakavaca.
Pođimo u dnevni boravak, ondje će nam biti udobnije, predloži Hrvoje.
Uzeli smo vino i prebacili se u susjednu prostoriju. Moji domaćini sjedoše na bijelu kožnu garnituru, ja se sruših u fotelju. U kutu sobe spazio sam akustičnu gitaru. Vidjevši kamo mi pogled smjera Hrvoje reče:
„Kupio sam je prije više godina želeći naučiti svirati. Još uvijek nisam!“
Uzeo sam gitaru, otpuhnuo prašinu i ugodio je.
Ti sviraš, upitala je Mirta.
Pomalo, odvratio sam skromno.
Zauzeo sam ispravan položaj i odsvirao Romancu, znanu i kao Estudio en Mi de Rubira.
Umijeće mojih prstiju izazvalo je divljenje.
Krasno, prozbori Mirta.
Stvarno si dobar, potvrdi Hrvoje.
Samouk, poentirao sam. Baš kao u svemu, samouk!
Nastavio sam s apreggiom. Odsvirao sam im Mjesečevu sonatu od Betovena, pa Stairway to Heaven od Zeppelina, pa u fingerstyeu Hit the road Jack, Stand by me, Mr. Sandman, Autumn leaves...
Stvarno si dobar, još jednom imao je potrebu prokomentirati Hrvoje.
Da dobar! G-e-n-i-j-a-l-a-n!, uzviknula je Mirta.
Zakantajmo! Zapjevah: «Ok, ludo moram da te pitam što te veže za prijatelja mog...». Oni se pridružiše: «mislim na sebe, zagledaj se u mene...»
Svirao sam red Azre, red Dugmeta, malo Zdravka, malo Daleke obale, malo Belana, malo Đoleta, malo Miše – ostala je uvijek ista (o, znam se i ja osljačiti po potrebi.). Mirta je imala dobar glas i solidan sluh. Hrvoje dobru volju.
- Ti boga, ovo se pretvara u pravi pravcati tulum – zaključio je Hrvoje u nekom trenutku, da bi nekoliko minuta kasnije hrkao poput ličkog medvjeda. Utišao sam tonove da ne probudim našeg Kipu. Mirta je ustala, iz ruku mi uzela gitaru, pažljivo je odložila na pod i sjela mi krilo. Licnula mi je uvce.
Jebi me, prošaptala je.
Hej, kog vraga izvodiš, Hrvoje se svakog časa može prenuti, uznemirio sam se.
Ne brigaj majstore, taj će odrapiti do jutra.
Kako to misliš?
U piće sam mu stavila konjsku dozu tableta za spavanje.
Što si učinila, pitao sam u nevjerici.
Zagledala mi se duboko u oči.
Dobro si me čuo. A sada – jebi!
Nisam se nadao ovakvom zapletu. Hrvoje je bio dobar lik, nije bio red da mu karam ženu. A opet...
Mirta, ti si jedna opaka bitch, ukorio sam je.
Nego da jesam, vragolasto se osmjehnula. Jebi!, nasrtala je.
A – a, ne tako!
Nego kako, upitala je umiljato.
Jebite me dragi moj gospodine, poučio sam je.
Jebite me dragi moj gospodine, pokorno je ponovila.
Zadigao sam joj suknju i čvrsto zgrabio za guzove. Nije imala gaćice. Malo sam ih promijesio, pa ruku zavukao u međunožje. Bila je spremna! Vlažna! Mokra! Saftna! Napipao sam klitić i malo ga prođarao. Trznula se, jednom, dvaput, triput. Gurnuo sam prst u procjep. Imala je lijepu uzanu, svilenkastu pizdu. Otkopčao sam šlic, izvadio kur i natakao je na nj. Počela se nabijati ubrzavajući ritam. Brzo je svršila. I ja sam brzo svršio, no kur mi je i dalje stršao sve do neba. Spuznula je s mene i počela mi pušiti. Činila je to fino, nježno, gotovo s ljubavlju, prekidajući kadikad da bi izrazila divljenje - oh, kakav lijep, dug, kur! Srušio sam je na leđa, zabacio noge iza mojih ramena, uklizao i počeo žestoko pumpati. Ponovo smo dosegli vrhunac. Sada sam već bio poprilično umoran! Ali kur je i dalje bio kameno čvrst. Stajao je tamo, u gluvoj noći, i urlao – 'oću još!!!
Hej, jesi li i meni stavila neki đavo u piće, posumnjao sam.
Zasmijuljila se.
Tja, naravno da jesam!
Uznemirio sam se.
Što? Reci što!
Ne uzbuđuj se lafe, samo tableticu Viagre, mala mjera predostrožnosti!
O Mirta, ti babilonska kurvo, dođi ovamo da te kaznim! Sad ću te silovati!
Da, da, siluj me ti dugokuri umjetnički kljunašu!
Zgrabio sam je, odnio u kuhinju i izmlatio po goloj stražnjici. Bijelo dupe zarumenjelo se od udaraca. Dohvatio sam komadić špeka s plate i omastio joj rektum.
Zar ćeš me jebati u šupčić, pitala je.
Rekoh da ću te kazniti!
Baš si opasan.
Raširi noge, zapovjedio sam.
Neću.
Raširi!
Posegnuo sam za silom, presavinuo je preko stola i raširio noge.
Ne, pobunila se.
O, da!
Mirta, obznanih svečanim tonom, u ime hrvatske države i katoličke crkve optužujem te nemoral i vulgarnost kaznom od dvadeset uboda tvrdom kitinom u analni otvor!
Ne, ne poštovani sudče, popravit ću se, bit ću dobra djevojka, za sve je kriva Severina! I Rozga! One kvare mladež! Zbog tih sam porn-follk drolja i sama postala takova kurava!
Nema olakotnih okolnosti, grubo sam presjekao, vrijeme je da se kazna izvrši!
Pažljivo sam ga porinuo straga.
Mmmm, zaječala je.
I tako više od dvajset puta.
Plus razne seksualne vratolomije.
Iscrpljeni srušili smo se kraj drogiranog Hrvoja.
Lafe, nisi razočarao, rekla je.
Bogami nisi ni ti loša, pohvalio sam je.
Obuzeo nas je san.
Probudio sam se žeđajući. Odgegao sam se u kuhinju i suknuo dvije čaše vode, vratio se natrag, sjeo u fotelju i zagledao se u noćašnje protagoniste. Tako spokojnim činila su se ta lica. Oćutio sam navalu nadahnuća. Posegnuo sam za mapom, uzeo crveni kreon i počeo skicirat, prvo Mirtu, a potom Hrvoja. Dok sam je crtao Mirta se promeškoljila. «Sviđaju ti se moje sise?», mazno je rekla. U području sna zavodila je nekog muškarca, ili možda neku ženu. Osmjehnuo sam se. Bili su to prvi u seriji Usnulih portreta koje ću kasnije crtati. Završivši, na poleđini papira napisao sam: dragim domaćinima, Mirti i Hrvoju za sjećanje na ludu noć. Dopisao sam i datum te parafirao uratke. Spremio sam se potiho, pazeći da ih ne probudim. Iza kućnih vrata dočekala me pepeljasta zora. Jutarnji zrak bješe oštar, svjež. Ni traga noćašnjem vjetru. Spustio sam se niz obronak uskom vijugavom stazom. Moje potplate odzvanjale su sumornom i pustom ulicom. Iz nekog dvorišta oglasio se pijetao, a ubrzo zatim i crkveno zvono. Prinjeo sam prste nosu. Još uvijek su mirisali na sokove vlažnih, plodnih nizina. Srce mi je (još jednom) radosno poskočilo.
muzika za ugođaj: Laurie London - He's Got the Whole World In His Hands
Post je objavljen 18.12.2015. u 14:22 sati.