Bol prestane kada je najjača i počinje ponovo.....
Kako nekada naprosto ne znam ništa i ni u što nisam siguran. Ne znam ni ko sam. Izgubljen sam u svom gradu, svom svijetu, ne prepoznajem se. Nisam siguran da li je jučer, jučer i da li je danas sad. Kao da se nešto u meni slomilo. Sumnje i stotine nejasnih slika i pitanja prolaze kroz glavu. Ne znam gdje da gledam, šta da slušam. Kao da je oko mene stotine puteva, a ja ne znam koji je pravi. Ne znam čak ni kojim sam išao jučer. A nikoga da mi pomogne, Pa i ako pokušaju, ne ide. Previše se stvari nakupljalo u meni, i kao da nemaju kuda izači iz ove duše, iz ovoga tijela. Kao da su zarobljene tu i muče me. Suze su im najlakši, jedini izalaz, ali ih nema, nema sada kada bi me spasile. Šta se to dešava? Zašto sam si ovo napravio? Zašto? Zar je moralo baš ovako biti? Ti ne znaš koliko me ovo boli, nisi svjesna kolika je količina ove boli. Kao da me ubija polako, nemilosrdno. Ma da me bar ubije bilo bi lakše. Prestane kada je najteže i počinje ponovo....
Bože..... Ifka,kako mi nedostaješ....
Post je objavljen 18.12.2015. u 10:49 sati.