Bolesna sam na torbe, to je općepoznato.
U školama mi je najviše fora bilo kupovanje što manjih torbi. Mobitel, novčanik, blok, kemijska, žvake i to je to.
Nekako s godinama ušla sam u svijet gdje žene u torbi imaju četku, kekse, dječje gaće i autiće.
Iako sa sobom ne nosim ništa od navedenog, shvatila sam važnost dodatnog prostora za spremanje stvari koje
se tijekom dana mogu naći u tvojim rukama, pa time i u torbi.
Jeftino sam kupila veliku torbu. Pa još zelenu, ja koja ne znam na boje i ne usuđujem se eksperimentirati.
Toliko je velika da u nju stane fascikl za A4 papire (kakve furaju poslovne žene), tuperver s gablecom
(za poslovne žene koje vole i žele jesti ručak svaki dan) i manja kabanica (za gladne poslovne žene koje idu na posao po kiši).
A stane još i knjiga za čitanje u busu.
Toliko je velika da bi se svaki zaštitar na ulazu u gradsko poglavarstvo preznojio od muke čim bi ju vidio, a i ja s njim.
I tako sam ju nosila par puta, natrpala, i vlastita leđa me ispsovala. Teško je biti pješak s natrpanom torbom,
čak i kad je ona lijepa i zelena.
A fascikle ionako na kraju slabo nosim.
Poslala sam ju na godišnji i vratila se manjim modelima, pa makar to značilo da gablec nosim u vrećici.
Neki dan me susjeda, majka dvoje djece, državna službenica, me pitala imam li torbu viška.
Dala sam joj tu zelenu torbu, dovoljno veliku za Dukanove kekse, novčanik veličine pernice,
papire za kopiranje koji se nose doma na bojanje, i dječje kape i poželjela im sreću.
Možda i nisam tako strašno odrasla, ako još uvijek mogu mirno živjeti s torbama srednje veličine, pomislila sam zadovoljno.
Na kavu mi je došla prijateljica iz škole, čija torba za na posao je baš onakva kakva mi se nikad nije sviđala, velika, bapska oblikom i s tankim dugim ručkama.
Uz rakijicu je kukala:
-Ajme, leđa me tako bole, moram kupiti ruksak.
Post je objavljen 01.12.2015. u 08:46 sati.