Slovenska vlast ugrožava stoljetnu povezanost stanovništva: Žica ništa ne mijenja, i dalje dišemo isti zrak
Vezano
Članci
u tiskanom Stanovnici Liburnije ogorčeni činom slovenske vlasti: Dao Bog da ta žica ode kako je i došla!
Orbanizacija izbjegličke krize: Slovenija planira ograditi granicu od Mure do mora
kolumna Žica se Slovencima ipak nije isplatila
JELŠANE Na mjesnom groblju u Jelšanama, kao i na svakom groblju, spokojno je subotnje jutro. Uz pokojnike, od kojih su brojni Simčić (ili Simčič), Turković (ili Turkovič) i Surina, u to vrijeme nije bile puno živućih. Tu i tamo zaustavlja se tek pokoji automobil; posjetitelji groblja pale svijeće, donose cvijeće, uređuju grobnice dragih pokojnika. Na parkiralištu registracije su uglavnom riječke. To su ljudi iz gornjo-liburnijskih mjesta, iz Rupe, Šapjana, Brca, Pasjaka... Slovenaca još nema.
– Živući Simčići su Hrvati, a mrtvi Slovenci. Mi Simčići se na groblju u Jelšanama pokapamo 150 godina. I ja sam već dogovorio da me zakopaju pored majke, govori nam Miro Simčić, slovensko-hrvatski novinar i publicist koji živi u Šapjanama.
To zajedničko, hrvatsko-slovensko groblje u Jelšanama, najbolje ilustrira stoljetnu povezanost stanovništva uz granicu koju je slovenska vlast odlučila utvrditi i presjeći sa žicom na žilete. Alibi priča o migrantima, izbjeglicama, seobi naroda za mještane u Jelšanama poprima elemente staro-grčke tragedije. Žica nije rješenje.
Balkan u malom
Doduše, ima i onih koji smatraju da je takva ograda potrebna. Takvi su ipak u manjini.
– Paradoksalno je to da se zbog manjine mi većina zatvaramo žicama. Nema ništa od te žice, ali će jednog dana sigurno dobro poslužiti seljanima da ograde pašnjake ili Romima kojih ovdje također ima. Žica neće ništa promijeniti – mi ćemo i dalje disati isti ovaj zrak. Drugim riječima, i ubuduće vikendom ćemo odlaziti u život u Rijeku, kao i na utakmice Rijeke na Rujevicu. Ovaj kraj vam je zapravo Balkan u malom, žica taj naš odnos ne može promijeniti, kaže Gvido Maljevac, pripadnik Armade iz Jelšana, čija je majka Hrvatica Antonela iz Marčelja, a udana je za Slovenca Dušana.
U Jelšanama žive 30 godina. To je tipičan hrvatsko-slovenski brak. Većina naime brakova je miješana. Njezin stariji sin Josip Maljevac autor je poznatog grafita u Jelšanama: »Ker ljubezan ne pozna meja« – Aramada Jelšane.
Taj mirnodopski grafit bio je pobrisan, ali Josip Maljevac ga je ponovno napisao. Josip nema vremena za razgovor – dvogodišnja kći slavi rođendan. Na zabavi se govori neka čudna kombinacija hrvatsko-slovenskog. Antonela Maljevac ukazuje na to da taj grafit njezinog sina nisu sigurno pobrisali navijači Hajduka ili Dinama, već lokalci, slovenski nacionalisti.
Gvido Maljevac dodaje da je u Jelšanama i okolnim mjestima već pedesetak pripadnika Armade. U Ilirskoj Bitsrici ih je još toliko. Rijeka i Matjaž Kek imaju sve više slovenskih simpatizera. Za derbiji s Hajdukom ili Dinamom, kaže, potrebna su već dva autobusa.
– Suprug i ja u Rijeku idemo po ribu ili na placu barem jednom tjednom. Usput napravimo đir po Korzu ili posjetimo Opatiju. To su naši rituali. Mi, kao i naša djeca gravitiramo Rijeci i Opatiji. Hoću reći da postavljena žica tu našu rutinu i odnose neće promijeniti. Žica naravno izgleda ružno, k tome me asocira na neko veliko zlo. S druge strane, ta ista žica ipak nama pruža neku vrstu sigurnost. Ovdje su nekoć ilegalci slobodno prelazili granicu. Bilo je prije 15-tak godina jako puno Rumunja. Iz te perspektive nije ugodno nama uz grancu pomisliti što bi se dogodilo kad bi se ovdje pojavio neki već izbjeglički val. Pa Slovenci su ovdje planirali izgraditi i nekakav izbjeglički kamp, od čega se izgleda ipak odustalo. Posve sigurno, ta ograda vjerojatno neće biti brzo skinuta. To meni sve više slični na priču s Berlinskim zidom, kaže Antonela Maljevac, čiji je suprug dugo radio u Opatiji.
Žica na žicu
Dušan Maljevac dodaje da je pravi problem zapravo bio devedesetih godina, kad su masovno ilegalno granicu prelazili Rumunji i Albanci. Usput su pokradali lokalno stanovništvo.
– Ta žica opasna je glupost. Jedino koga ograda može zaustaviti su životinje: vuk, šakal, ris, srna, jelen, divlja svinja... Ovo područje, dakle Jelšane, Rupa i Pasjak, glavni su koridor kojim životinje idu dalje prema Istri. Životinje uopće ne vide tu žicu; ne moram vam ni govoriti kako će blago skončati. Naše lovačko društvo stoga razmišlja o tome da postavi električne pastire uz žicu. Ah, da – žica na žicu, a što da vam kaže, dočarava nove okolnosti uz granicu Danijel Saftič, predsjednik Lovačkog društva Zemon iz Jelšana.
Saftič ima dojam da ljudi u Jelšanama nisu za žicu, ali puno njih nije ni za izbjeglice. Kaže da od toga ne treba bježati.
– Postoji naravno među mještanima strah od izbjegličkog vala, ali žilet-žica nije rješenje. Nema ovdje puno ljudi koji podržavaju takvu politiku slovenskih vlasti. Jer, žičana ograda neće zaustaviti migracije naroda, samo će remetiti odnose među stanovništvom«, dodaje Danijel Saftič.
U centru Ilirske Bistrice netko je ovih dana napisao: »Tito vrati se, sve je u kurcu«. Stanovnici kažu da ta parola sve govori o današnjem političko-društvenom trenutku, pa retorički pitaju: »Što se to događa na granici!?«.
Neće na dobro
– Ovo neće na dobro, odgovara Tomo Šajn iz Ilirske Bistrice, bivši novinar Primorskih novica i povjesničar, pa nastavlja:
– Ne mislim da će žičana ograda pokvariti međuljudske odnose među stanovništvom uz granicu, ali hoće među našim država. Ja također ne vidim nikakvu svrhu te žice. O kakvim izbjeglicama oni uopće govore!? Koliko ja poznajem ovdašnje prilike, ljudi su protiv bilo kakve žice. Neki su čak bili zaprepašteni kad su na televiziji gledali kako vojska diže ogradu. Naravno, ima i ovdje onih koji tvrde da bi na granicu s Hrvatskom trebalo podignuti što veći betonski zid. Ali to nije od jučer. Međutim, radi se o nacionalističkoj manjini. Takvih ljudi je valjda svugdje u svijetu, nastavlja Šajn.
Podsjeća na to da na tom području nikad u povijesti nije bilo granice. Kamoli žilet-žice.
– Morate, također, znati da se ovdje narod miješa već stoljećima. Radništvo je nekoć gravitirao poslu u Rijeci: tri autobusa svakog su jutra vozila radnike na posao u 3. maj, Torpedo, Riječku luku... Ovdašnja djeca su srednju školu pohađala u Rijeci. Tvrdo »č« ili meko »ć« ne radi razliku među nama, dočarava Šajn povijesni kontekst međuljudskih odnosa uz slovensko-hrvatsku granicu i dodaje da je puno njegovih Šajn i danas u Rijeci.
Jedino će Šajne od Šajna sada dijeliti žilet-žica. kraj teksta
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
-------------------------
lp, borivoj
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 14.12.2015. u 09:28 sati.