Jedna od knjiga koja je obilježila 2015.svakako je 1. dio (od ukupnih 6)
"Moje borbe" Karla Ovea Knusgarda.
O tom romanu
u 'Vijencu' sam napiso ovo:
Roman
Moja borba 47-godišnjeg norveškoga pisca
Karla Ovea Knausgĺrda (OceanMore, prev. Anja Majnarić) vjerojatno je u medijima najzastupljeniji naslov u posljednjih nekoliko mjeseci. Većini medija ta je knjiga zanimljiva zbog senzacionalističkih razloga – jer je riječ o prvoj od u šest knjiga okupljena 3.600 stranica duga memoarskog „autorova obračuna s obitelji“, kako mediji Knausgĺrdovo šestoknjižje najčešće opisuju, a što je površan i posve pogrešan pristup – ali je ljubiteljima dobra štiva ona prvenstveno važna zbog svoje nesvakidašnje kvalitete.
Karl Ove Knausgĺrd roman započinje
tematizacijom smrti, istim ga motivom i završava, a sve stranice između ispunjava onim čime je naše vrijeme do smrti ispunjeno – a to je
život (kojega je i smrt neodvojiva sastavnica, na što i autor podsjeća). Najkraće rečeno,
Moja borba precizna je, dokumentaristički vjerna, veristička i vrlo detaljna autorova literarna reprodukcija vlastitog života. A kako vlastitosti i sebstva ne bi ni bilo bez neposrednih nam predaka-roditelja, u toj se prvoj od ukupnih šest knjiga svoje memoaristike autor fokusira na lik oca, alkoholičara, s kojim je imao hladan nefunkcionalan odnos, obilježen očevom izrazitom nepristupačnošću. Naravno, Knausgĺrd priču širi i na ostale pripadnike obitelji, premda neprestano zapravo piše o sebi, točnije, o svojem životu, o svojim tinejdžerskim, gimnazijskim godinama, odrastanju.
Svaka rečenica
Moje borbe obilježena je posvojnom zamjenicom iz naslova i ono što dobivamo isključivo je autorova subjektivnost, pri čemu je on često
osim prema drugima bespoštedan i prema sebi, uz to što je nemilosrdan u uvjerljivu posredovanju svega onoga što život jest. Jer, valja ponoviti, ono što Karl Ove Knausgĺrd nastoji postići jest, uz najveći mogući stupanj autentičnosti, na stranice prenijeti sam život, sve moguće aspekte stvarnosti, kako zbrkanost i nepredvidljivost života, tako i banalnost i prazninu svakodnevice, kao kontrapunkte apostrofiranoj sadržajnosti i neupitnoj unikatnosti i neponovljivosti svakoga našeg trenutka. No ništa od toga ne bi bilo moguće bez
iznimna detaljiziranja, a ono će neke čitatelje možda
odbiti, dok će druge upravo to
privući, ta opsesivna Knausgĺrdova posvećenost sveobuhvatnom dočaravanju života u njegovoj potpunosti, najbolje očitovana u pregnantnim dionicama maestralno napisanih unutarnjih monologa koje nam otkrivaju istinskoga maga pisane riječi.
Intervju s autorom čitajte ovdje