Marketing
SPOMENIK NULTE KATEGORIJE
''U Europu se ne ulazi. Europa se postaje.''
RAMBO AMADEUS
Svaki naš primitivac koji na zvukove turbo folka reže vene i razbija čaše užasava se kad netko kaže da je Hrvatska dio Balkana.
'Mi smo oduvijek bili dio Evrope!', reći će onako kulturan i pijan i izrigati se domaćinu u vazu s cvijećem. Da bi stvar bila još zabavnija na referendum za ulazak u EU ili nije izašao je glasao protiv.
Doduše, o odnosu Europe prema nama imam najgore mišljenje. Cijeli život se uvlačimo nekim Austrijancima i Nijemcima koji nas smatraju za najobičniji ološ, a istovremeno ne podnosimo jedni druge.Čudno je to.
Zato sam još krajem 2012. odlučio podići spomenik u čast hrvatske kulture.
Čekati da nas MOST ujedini i završi pregovore postalo je, brate, prenaporno.
Ovo je priča o gradnji spomenika nulte kategorije.
Čista literarna ekstaza.
DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!
''Da je zidarija teška ne bi je se 'vata svaki Bosanac!''
DIRK DIGGLER
Moj dragi kum Dirk Diggler čovjek je s kojim dijelim toliko toga zajedničkog (ako zanemarimo činjenicu da mene ne zanima sport i tvrda pornografija, a njega strip i glazba i ... i da je on zeru ljepši od mene ... a i nije bogznašta zgodan), no s vremena na vrijeme čovjeku se, kao i svima nama, sa usta ponekad omakne neka notorna glupost.
Gornja rečenica svakako spada u sam gornji red nebuloza koje je ikad izrekao, ali mu isto ne zamjeram.
Zašto? Pa zato što rečenica nije njegova već je citirao jednog našeg prijatelja poznatog po činjenici da se u životu i nije baš nešto previše oznojio. Zidarija je za one koji ne znaju jako, jako zajebana stvar.
ŠTO JE TO KULTURA?
Zamislite iduću scenu!
Hodate ulicom noseći dva najlona puna kruha, mlijeka, putra, brašna i 'Konzumovih' kataloga i odjednom Vas zaskoči neka TV novinarka pa priupita:''Što je to kultura!''
Ja bih se vjerojatno unezvjereno osupnuo i na brzinu spetljao nešto ala: ''Kultura je ukupnost duhovne, moralne, društvene i proizvodne djelatnosti društva ....'', na što bi me ona pogledala u čudu i rekla: ''Ne citirajte Anića već recite svojim riječima!''.
SPOMENIK NULTE KATEGORIJE
Rafaelo, Tizian, Michelangelo, GRO Jadran, Industrogradnja, GRO Konstruktor, Alija Sirotanović, Bob the builder ...
Lista je beskrajna, ali činjenica je da se još nitko nikad nije uhvatio gradnje spomenika baš u čast hrvatske kulture. Meni je smiješna ona vječita gluma i malograđansko inzistiranje na nekoj operi, kazalištu, klasičnoj glazbi i uvjeravanju svijeta u nešto što nismo (bar nije velika većina) kad je općepoznato da je jako velik broj naših sunarodnjaka zadnjih 50 godina proveo maštajući o tome koji bi bio gušt ugristi za sisu Nedu Ukraden.
ODABIR LOKACIJE I PRIPREMA TERENA
Kao i u feng shuiju prilikom gradnje spomenika nulte kategorije posebnu pozornost treba posvetiti lokaciji.
Susjedima možda i nije drago kad im se ovaj vid kulture slavi pod prozorom tako da je trebalo naći pogodnu poziciju na sredini terena. Poželjno je i da je vidljivo sa ceste, a i da ima dosta prostora okolo kako se ne bi pravile velike gužve kad znatiželjni japanski turisti budu htjeli fotografirati.
Za one koji se ne snalaze objasnio bih da su na gornjoj fotografiji karijola (tačke, građevinska kolica), bujol (kanta za maltu, sić, hamper), rasparana vreća (pocipana vrića) i sveopći nered (kao npr. Hrvatska nakon izbora).
Totalni kaos, ali temelj za spomenik nulte kategorije je udaren!!!
NABAVKA MATERIJALA
Kad je čovjek (kao ja tad) nezaposlen ima jako malo novaca, a bez novaca gradnja zna biti jako, jako teška.
Kako je bez materijala izuzetno teško graditi morao sam se osloniti na svoj nevjerojatan osjećaj improvizacije.
Dvije sive blokete stare trideset godina vamo, tri siporex ploče namo, par normalnih cigli amo, betonska kocka tamo, pol vreće cementa simo, kvarat vreće građevinskog ljepila mimo ... i uz nadljudske napore uspio sam.
Izgledalo je lijepo kao Lady D nakon prometne nesreće, ali žbuka danas čini čuda.
U legendi ispod ove fotografije vrijedilo bi napomenuti da aljkavost, traljavost i nered vrište iz svakog kvadratnog centimetra i vjerujem da kad bi mi dva zagorska bauštelca u dvorištu slučajno napravila ovakav kaos da bi ih prvo zatukao, a onda dva do tri puta, preko njihovih tijela, prešao vlastitim osobnim automobilom.
No kako sam autor ovog kaosa upravo ja onda skupa sa Vama i sam istinski uživam.
SLAVOLUK POBJEDE
I onda je tog 23.siječnja došlo do prave eksplozije moje kreativnosti.
Zašto baš 23. siječnja?
Pa nemam pojma!
Kakav je to spomenik nulte kategorije bez slavoluka pobjede?
A još se uz to slavi naša kultura, činjenica da smo dio Europe i pojeftinjenje kranjskih kobasica.
Šalovanje slavoluka je izazvalo oduševljenje prolaznika (a non stop je netko prolazio i dobacivao opaske, prijedloge i komentare)
Dakle, između dvije savijene plastike širine cca 20-ak cm nalio sam beton najjače marke i ova čudovišna konstrukcija sušila se par dana. Okretanjem fotografije vidjet ćete monumentalno betonsko 'U' koje bi mnogi od naših dičnih sugrađana htjeli imati među hortenzijama u svome vrtu. Tu prvenstveno mislim na one koji (kako sam to nedavno negdje pročitao) svakog ljeta na plus 40 svoju djecu obuku u dimnjačare da bi vidjeli Thompsona na motoru, ali takvi, nažalost (ili na sreću) ne čitaju 'SPIG'.
Bilo kako bilo slavoluk pobjede ostavlja bez daha.
MONTAŽA SLAVOLUKA POBJEDE TE PRIPREME ZA NADGRAĐE
Od piramida u Gizehu, preko Semiramidinih visećih vrtova, preko čuvenog Kineskog zida pa do Bujl ur Araba arhitektonski dosezi historijskih neimara su uvijek izazivali divljenje i strahopoštavanje običnog puka.
Pitanje koje me vječno muči je kako su stari meštri klesali one kamene pravilne blokove od jedne, dvije, tri deset tona, spajali ih bez malte i u unutrašnjosti nikad ne bi bilo vlage.
Nikakve ljepenke, hidroizolacije, sikafilli, akvastopovi ... goli,golcati kamen ... a nema kapi vlage do dana današnjeg.
U svezi glede ugradbe slavoluka pobjede na svoj velebni spomenik nulte kategorije koristio sam sofisticirani električni uređaj (na slici dolje) u kojem se heksagonalno paralelopipedne mrvice pijeska i cementa međusobno isprepliću te u dodiru sa vodom stvaraju svojevrsnu reverzibilnu koheziju koja rezultira žitkom, koezinstentnom masom koja u dodiru s molekulama zraka isparava te nastaje tvrda i postojana materija ... tzv.beton koji se dosad najčešće koristio kao krucijalan segment u devastaciji jadranske obale.
Jarko narančastom bojom uređaj je oličen da prilikom noćnog vučenja istog po npr. auto putu bude uočljiviji kako ne bi došlo do unesrećenih.
Gradilište na fotografiji izgleda kao da osam pijanih Zagoraca nije dobilo plaću tri mjeseca pa se nakon popijenih trideset litara nekog jeftinog kiselog flaširanog otrova Joža s krampom uputil kak bi se šefu mamice najebal, a nakon što ga je Štef u tome spriječil poubijaše se međusobno.
GRADNJA ISPUŠNOG SUSTAVA (SAMO ZA LJUBITELJE PRIOBALNOG CLUBBINGA I OBRAČUNA ZLATNE MLADEŽI)
Na sam vrh svog spomenika nulte kategorije sam najponosniji.
Jedne večeri zvao me jedan mještanin jer 'ej, a di si ... slušaj, jel bi moga sekund dojti jer mi ko' babe u kužini nema svitla.'
Neko grlo je bilo u kratkom spoju, sredio sam i čovjek je sav zadovoljan pitao što je dužan.
Neki novci nisu dolazili u obzir, ali sam igrom slučaja uočio hrpu itong ploča. I to ne bilo kakvih itong ploča. Bile su to ploče koje su ostale nakon adaptacije vodičke 'Haciende'.
'Hacienda', man you know?
Move your hands in the aiiiir
TUBC - TUBC - TUBC ....
David Guetta, Sandre Afrike i legendarni obračuni zlatne mladeži?
Spomenik u slavu hrvatske kulture sa ispušnim sustavom napravljenim građevinskim materijalom iz jednog od najpoznatijih jadranskih klubova?
To te ja pitam!
Još samo da dodam 'SPIG' - ov zaštitni znak i možemo dalje.
GODINU DANA KASNIJE ...
Kako je komin bio u funkciji, a kako mi u Dalmaciji većinu dana provedemo ležeći otvorenih usta ispod smokve i čekajući da nam ista upadne u usta nije bilo neke veće volje i potrebe za dovršavanjem spomenika (...)
Zapravo, svako malo bih zalijepio malo kamena, navukao malo sepa ...
Najveća fora bila je dok sam lijepio kamen.
Svaki kamen obrađen je brusilicom, fugiran i očišćen sa toliko ljubavi da se nešto takvoga skoro ponoviti neće.
Moja je susjeda gledala što radim i nije krila oduševljenje, a istovremeno je i sama u dvoru imala neke pijane kvazimajstore Zagorce.
Ovi su joj tako kvalitetno izasrali sve što se izasrati moglo da sam plakao od smijeha slušajući njeno vikanje i njihove pijane isprike.
DANAS POPODNE ...
I tako sam nakon samo tri godine 'krvi, znoja i suza' svoj monumentalni pothvat priveo kraju.
Nekom se možda neće svidjeti što sam svoj spomenik nulte kategorije uobličio da neodoljivo podsjeća na najobičniji komin za roštiljanje, ali sa umjetnicima čovjek nikad nije načisto. Isto tako svaka priča o hrvatskoj kulturi u ova barbarska vremena nekulture i primitivizma sve više i više gubi smisao.
Za kraj još par lijepih fotografija ...
Ovu donju pepeljaru posjedujem otkad sam živ i nemam pojma otkuda mi. Prikazuje neku talijansku ljevaonicu željeza iz vremena dok rad nije bio sramota. Zato je toliko i volim.
Tijekom radova na otvorenom ponekad se dogode stvarno bizarne stvari.
Sreća da u blizini nije bilo Obeliksa.
Ova donja odavno prazna bačvica je poklon mog vjernog čitatelja Antuna.
Tako se voli 'SPIG'!
Bilo je to sve za večeras!
Lijep pozdrav.
Maurice
Post je objavljen 09.12.2015. u 21:57 sati.