Dok gledam tako
kako se redaju maske i kostimi
kako se samodopadno kite
tuđim perjem
na pozornici Života
tražim svoje lice
u plejadi naturščika
u tuđim izrazima odobravanja
nesvjesna za vrijeme što prolazi
numitno
otkrivajući
da mi je suđeno biti tu
gdje jesam
tražeći zrcalo sudbine
da se prepoznam
i zavolim bez pitanja.
Rekli su mi
da je najveće umijeće
voljeti i prihvatiti sebe.
Rekli su mi da ne činim
ništa što ne bih
da drugi učine meni.
Rekli su mi
da su dobar i pošten
dva brata luđaka
Svašta su mi rekli.
Našli su uloge za mene.
I nisu me pitali
pristaje li mi ta halja
il' je krojena za neke druge.
Odlučila sam odavno
preispitati
sve što su mi rekli
sve čemu su me učili
čak i vlastiti trag u prošlosti
otkrivajući
sva lica i naličja postojanja
sve uspjehe i zablude
sve za što sam se borila
sama
iz vlastitih uvjerenja
srca i duše.
I nisam odustala
mada se nekima činilo tako
nisam ni posustala
mada sam izgledala smoždena
samo sam ustala ponovo
i zauzela svoje mjesto
iza pozornice i kulisa
vrhunski rukujući
tehnikom osvjetljenja
na vlastitoj pozornici Života_
Post je objavljen 08.12.2015. u 13:31 sati.