Pregled posta

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (7)

4. SVAKODNEVNI ŽIVOT I OSTALI RATARSKI POSLOVI

4.1. Svakodnevni poslovi

O svakodnevnom životu na selu moguće je najviše doznati iz književnih djela, ukoliko su njihovi autori radnju smjestili u neku seosku sredinu. U njima ima lijepih opisa krajolika ili romantičnih prikaza nekih seoskih poslova pa takvi opisi potiču i nostalgiju za minulim vremenima. Ipak, nitko u takvim djelima nije proniknuo dublje u svakodnevni život u seoskim sredinama pa je neumjesno danas uspoređivati sadašnji život na selu s onim od sto i više godina.
Radni dan na selu nikad se nije previše vezivao za kućni sat, već se više ravnao prema godišnjem dobu i nužnošću da se neki posao obavi. Jedan od okvira radnog vremena bio je izlazak i zalazak sunca, ali ni takva odrednica nije se uvijek poštivala jer se mnogo poslova obavljalo i izvan navedenog okvira.
Ljeti su ljudi ustajali čim je svanulo, oko četiri sata, a radilo se dok je bilo vani vidljivo, vodeći računa da se zbog slabih noćnih svjetiljki većina posla obavi još u vrijeme dnevnog svjetla. U zimsko vrijeme, ukoliko je bilo svjetiljki, ustajalo se oko šest sati, a na spavanje se išlo već poslije 19 sati. Nije se spavalo u pidžamama. Muškarci su spavali u košulji i gaćama u kojima su bili i preko dana, a žene u podsuknjama i oplećku. Spavaćice su se javile kasnije. Ljeti je spavaća garderoba bila još skromnija.
Svi članovi obitelji spavali su u sobama na krevetima sa strožama napunjenim slamom, dok su sluge spavale u štali na krevetima ili na sijenu prekrivenim grubim plahtama. Bračni parovi su spavali u jednom krevetu, dvoje djece također je spavalo na jednom krevetu, ali u mladenačkoj dobi ponekad su spavali sin s ocem, kćerka s majkom, unuk s djedom, a unuka s bakom. Svi su oni spavali u jednoj sobi, jedino se ponekad takva soba podijelila zavjesom u dva dijela.
Ljeti se nakon spavanja nije pridavalo mnogo pažnje uređenju sobe, ponekad se nije spremalo više dana ili „od nedjelje do nedjelje“. Ljudi su se rijetko kupali zimi, češće ljeti u Ilovi: muškarci u gaćama, žene u podskutima i nastavcima. Stariji ljudi nisu odobravali ovakvo javno kupanje pa su se kod kupanja skrivali. Ljeti su noge prali svaku večer, dok zimi samo subotom. Kod kuće su se ljudi kupali u parjenici ili koritu, goli, ali svaki zasebno. U čisto ruho i odijelo su se presvlačili svake nedjelje.

Zimi su prvo ustajale žene koje su naložile peć, pospremile kuhinju i zatim pripremale doručak. Muškarci su ustajali ranije ukoliko su planirali obavljati neki posao prijevoza jer su trebali nahraniti konje. Nakon ustajanja i muškarci i žene uzimali su zimsku odjeću i obuću koju su uvečer ostavljali kod kreveta. Sve se to obavilo u kratkom vremenu jer je do doručka trebalo obaviti mnogo posla. U normalnim zimskim danima nakon ustajanja muškarci su brinuli o timarenju i ishrani stoke. Oblačenje, ukoliko se nekamo putovalo, trajalo je duže jer su ljudi uzimali ljepša odijela želeći imati bolji izgled. Jutarnji poslovi su obavljani natašte. Nakon obavljenih jutarnjih poslova svi su se umivali vodom koristeći domaći sapun, dok su blagdanom i nedjeljom koristili kupljeni mirišljavi sapun. Posebno jake mirisne sapune koristile su djevojke, udavače i mlade snahe. Doručak je ljeti bio oko 7 sati, a zimi između 8 i 9 sati. Nakon doručka u zimskim mjesecima žene su svu pažnju posvetile poslovima vezanim za predenje i tkanje, dok su muškarci obavljali razne druge „muške poslove“: kominjali (perušali) kukuruz, rezali drva i sječku za stoku, izvozili kolima ili saonicama stajski gnoj na njivu, pleli razne vrste košara, popravljali ratarski i izrađivali novi pribor. Kod perušanja (kominjanja) kukuruza sudjelovalo je više muškaraca iz susjedstva i taj su posao obavljali naizmjence kod svih domaćinstava. Ponekad su taj posao obavljali i uz osvjetljenje petrolejske lampe. Kasnije su ove poslove, vjerojatno pod utjecajem pridošlog stanovništva, obavili još u jesenskim mjesecima.
Mnoga seoska domaćinstva su već u zimskim mjesecima pripremala zalihe drva za iduće zimsko razdoblje. U takvom poslu su morala biti barem dvojica odraslih muškaraca. Najprije se velikom ručnom pilom podrezalo nekoliko stabala. Nakon toga su se pilom srušena stabla rezala po dužini oko jedan metar. Na isti način su se rezale i debele grane. Nakon toga su se prerezani dijelovi cijepali u cjepanice. Za to su bile potrebne dobre sjekire, željezni klinovi i drveni maljevi. Najprije se u jedan prerezani dio dobro zasjekla sjekira i u nastalu pukotinu se stavio klin. Maljem se zatim udaralo po klinu sve dok se oblica nije prepolovila. Nakon toga su se takve polovice usitnjavale sve dok nije ostala cjepanica željene debljine. Cjepanice su se kući vozile uglavnom u proljetnim ili ljetnim mjesecima, iznimno zimi da ih ne bi netko otuđio. Ponekad su se vozile u vrijeme snježnih zima na velikim saonicama s konjskom zapregom. Granje se razrađivalo sjekirama. Ono deblje se vozilo kući, a grančice su se palile.
Rad u šumi bio je veoma težak posao i zato su seljani sobom nosili i jaču hranu: slaninu, dimljene kobasice, crveni luk, kruh, vino, rakiju i vodu. Veoma često, da bi ugrijali piće, naložili su vatru oko koje su sjedili kada su imali gablec ili su odmarali. Dvojica dobrih radnika dnevno je mogla napraviti najviše dva prostorna metra cjepanica ako se nisu bavili trančiranjem grana. U prosjeku trebalo je barem tjedan dana da se napravi dovoljna količina drva za jednu kalendarsku godinu.

Dovezeno drvo se na dvorištu do jesenskih mjeseci prosušilo. Cjepanice je rezalo dvoje ukućana velikom ručnom pilom, a zatim su se takvi odrezani dijelovi sjekirom sitnili i nosili u drvarnice. Cjepanice su se rezale na drvenim postoljima kozlićima. Tanje drvene dijelove, grane, mogao je rezati jedan ukućan ručnom pilom (gudalom), dok su se oni najtanji sitnili sjekirama kratkih držala (švarbe), zatim su se vezali u snopiće i slagali na zasebna mjesta. Njima se ložila vatra ispod parjenica u kojima se kuhala hrana za stoku.
U večernjim zimskim mjesecima sastajale su se žene susjednih domaćinstava na čihanje (čijanje) perja. Vremenski je ono počinjalo nakon večere i trajalo do oko 22 sata. Čihalo se najviše perje gusaka i pataka koje se stavljalo u blazine. Bio je to zimski posao, ali ujedno jedna od rijetkih prilika druženja. Na čijari su se prepričavala zbivanja u selu, bilo je i ogovaranja, ali također se često začula i pjesma. U takva domaćinstva svraćali su i muškarci koji su kartali i sudjelovali u prepričavanju raznih seoskih dogodovština. Pod prozor su dolazi seoski momci koji su promatrali djevojke koje su bile također uključene u čihanje perja. Na kraju svakog dana sudionice ovog posla bile su ponuđene zakuskom, uglavnom su to bile kuhane sušene šljive, kruške i kriške jabuka. Na završnom poslu čihanja svako je domaćinstvo priredilo svečaniju večeru na kojoj su se ponudili kolači i zaslađeni domaći likeri (Čoporda, str. 79 - 80).



4. 2. Proljetni poslovi

Krajem zimskih mjeseci obim poslova se povećavao. Muškarci su rezali živice, vinograde, voćke i čistili dvorišta. Na livadama su razgrtali krtorovine, na neke usjeve sijali djetelinu ili grahoricu, a ako je bilo povoljno vrijeme, sijala se i zob.
Početkom travnja, ovisno o vremenu, sadio se krumpir. Prethodno se iz podruma ili trapova izvadio krumpir i birao onaj koji je imao jače klice i njega su namijenili za sadnju. Kod onog koji je bio ostavljen za hranu lomili su klice jer su one iscrpljivale gomolje pa su se oni smežurali. Krumpir koji je bio određen za sadnju, ukoliko je bio manji, sadio se u jednom komadu, dok su se veći usitnjavali u do tri sitnija dijela, ovisno o broju i kvaliteti klica. Preostali dio se stavljao ustranu i zatim nakon kuhanja koristio za svinjsku i stočnu ishranu.
Prije sadnje njiva se poorala i zaorao se stajski gnoj koji je bio na njivi prethodno razbacan. Slijedilo je drljanje njive, a zatim sadnja.
U sadnju se odlazilo kolima u kojima su se nalazili sjemenski krumpir, drljače, košare , hrana i piće. Plug se vukao iza kola. Kod sadnje krumpira bilo je poželjno imati barem trojicu ljudi koji su sadili krumpir u brazde koje je izorao orač s vučnom zapregom. Manji broj ljudi nije bio preporučljiv, budući da je orač morao činiti zastoje u oranju jer je sadnja bila znatno sporija nego oranje. Kod sadnje je orač najprije izorao (jarčio) jednu duboku brazdu (jarak) u koju su pomagači iz košara stavljali krumpir na razmaku od oko 20 centimetara. Kada je bio posađen jedan red, orač je zaorao jednom brazdom posađen krumpir, a zatim je ponovo izorao drugu brazdu i tako sve dok cijela njiva nije bila posađena. Dok je orač zaoravao neku brazdu, pomagači su nagrabili u košare novo sjeme iz dovezenih vreća. U toj pauzi neki mladići su imali običaj povaliti djevojke u brazdu jer se govorilo da će narasti veći krumpir. Ako se sadila veća površina, napravljena je stanka tijekom koje je u nekoj hladovini svima ponuđena užina. Ovakva sadnja krumpira uz pomoć konjske vuče održala se do 60-tih godina 20. stoljeća, a tada se kao vučna snaga pojavljuju traktori. Od 70-tih godina prošlog stoljeća na zdenačkim njivama su se pojavile prve sadilice krumpira koje je vukao traktor. Na zadnjem dijelu sadilice stajala su dva pomoćnika koja su ubacivala krumpir iz košara u otvore čime se istovremeno sadilo dva reda krumpira.
U zadnjim tjednima travnja sadio se i kukuruz. Također se biralo krupno zrnje za što su se izdvajali veći klipovi kukuruza, lomili su im se vrhovi, jer je na njima bilo sitno zrnje. Njih su davali konjima ili svinjama kao dodatak ostaloj hrani. Preostali dio klipa se runio, tretirao gnojnicom (kasnije modrom galicom) i time je zrnje bilo spremno za sjetvu. Njiva se također prethodno pripremila za sadnju kao za krumpir. Kod sadnje kukuruza bio je uz orača dovoljan samo jedan pomoćnik. Brazde za sjetvu kukuruza bile su pliće i u njih je pomoćnik, veoma često žena, ubacivao sjetveni kukuruz u brazde. Nakon pojave traktora na zdenačkim njivama u sadnji kukuruza su se počele koristiti sijačice kojima su istovremeno sijana dva, a kasnije i više redova.
Dolaskom prvih proljetnih mjeseci kada je buknula trava započela je ispaša stoke. Budući da između dva svjetska rata nije bilo pašnjaka za slobodnu ispašu, krave su se napasale na poljskim putovima. Krave su na lancu čuvali stariji ljudi i djeca. Slobodna ispaša na nekim njivama počela je tek nakon žetve, ukoliko strnište nije bilo poorano. Tek kad se pospremila otava, sredinom rujna, počela je ispaša na livadama kod Ilove ili oko Šavarnice.
Žene su u vrtovima posebnim lopatama (štijačama, štihačama) obavile štijanje, zatim su drvenim ili željeznim grabljicama obavile drobljenje zemlje, pravile gredice i sijale mrkvu, peršin, salatu, luk, grašak, zelje, kelj. Mnogi su imali vrtove na ogradi pa ih nisu štijali već su ih orali plugom i drljali drljačama. Nakon toga su motikom napravili slogove i obavili sadnju povrća. Luk su sadili u glavicama, kelj i kupus u sadnicama. Sadnice (preranke, glavičanke) sadile su se u rano proljeće u posude i držalo ih se na toplom mjestu. U vrtu su se koristile motika, motičica i grablje, a trava plijevila rukama. (Čoporda, str. 61).
Tijekom druge polovine svibnja ratari su kopali krumpir jer je na takvim njivama buknula i trava. Nju je trebalo ukloniti jer je ona umanjivala prihode budući da je crpila zemlju i usporavala rast krumpira. Trava je mogla ponekad uništiti cijele usjeve, pogotovu kukuruz, ukoliko se ne bi uništavala. Kod okopavanja krumpira i kukuruza veliku ispomoć svaki je ratar imao ukoliko je imao kopač (okopač) i ogrtač. Okopač se sastojao od gredelja i ručica. Na prednjem dijelu gredelja bio je pričvršćen kotač, a u zadnjem kraju u dva reda 4 do 6 motičica tako postavljenih da su kopale (rezale) cijeli prostor među redovima. Ljudima (kopačima) je preostalo okopati samo pojas širok 10 do 20 centimetara u kojem su se nalazili krumpir ili kukuruz. Kopanje ovih kultura zahtijevalo je dosta vremena pa su se ti poslovi obavljali tjednima, ovisno o površini. Kopanje krumpira bilo je lakše nego kopanje kukuruza.
Nakon što je krumpir okopan, obavljalo se njegovo ogrtanje. Ogrtač je bio sličan okopaču (kopačici), samo se mjesto motičica na gredelj stavljao ogrtač. Promjenom priključaka ista naprava je obavljala i poslove kopanja i ogrtanja. Bilo je i zasebnih kopačica i zasebnih ogrtača čiji se priključci nisu mogli mijenjati. Kod ogrtača u zadnjem dijelu gredelja bilo je ralo koje je sredinom reda ulazilo u zemlju, a iza njega su bila dva drvena ili metalna krilca u obliku znaka < koja su u pokretu zemlju zgrtala prema krumpiru. Time je krumpir i dalje bio na uzvišenim brazdama što je bilo potrebno da se gomolji formiraju i u nadzemnom dijelu njive. Ujedno je ogrtanjem nova usitnjena zemlja prekrila raniju posječenu travu i time onemogućila privremeno rast nove trave. Brazde na njivama krumpira bile su također preporučljive jer se u kišnim danima u njima zadržavao višak vode što je spriječilo truljenje gomolja.
Krumpir se kopao uglavnom jedanput, a umjesto drugog kopanja bilo je dostatno samo još jedno ogrtanje. I kod kopačica i ogrtača između dva svjetska rata za vuču se koristio jedan konj, a rjeđe krava. Njih je ponekad vodio neki od domaćina, ali kod nekih konja to nije bilo potrebno, jer su konji slušali komande svoga gazde.
Kopanje kukuruza bilo je zahtjevnije. On se kopao dok je bio malen kako ga ne bi prekrila trava. Prethodno se kopačicom prošlo prostorom između redova kao i kod krumpira. Ljudi kopači su morali više paziti jer je takav kukuruz imao plitko korijenje, pogotovo kada se okopavao prostor oko stabljike. Neke trave nalikovale su kukuruzu pa se događalo da se umjesto trave presjekao kukuruz. Kod prvog kopanja trebalo je odstraniti i višak kukuruznih sadnica jer se kod sijanja teško mogao planirati budući sklop, budući da se nije znalo da li će niknuti svako zasijano zrno pa se sadilo više zrnja nego je trebalo. Viškovi kukuruza presjekli su se motikom pazeći da se održi sklop od 20 cm između svake stabljike. Gusti sklop nije bio dobar jer su stabljike bile slabije, a time i klipovi. Nakon kopanja obavljeno je i njegovo ogrtanje ogrtačem. Ono je bilo pliće da se ne bi zagrnuo mladi kukuruz. U kukuruzno polje nakon prvog kopanja sadio se niski i visoki grah i bundeve. Bundeve su se sadile i među krumpirom. Kopanje kukuruza obavljano je barem dva puta jer je u kukuruzima bilo više trave. Posao drugog kopanja bio je istovjetan onom prvom. Kod drugog ogrtanja se moralo paziti da kukuruz ne bude previsok jer su njegove stabljike bile krhke pa ga je lomio vagir ili konj koji je vukao kopačicu ili ogrtač. Konjima su zelene kukuruzne stabljike bile slastica pa im je, da ne bi tijekom ogrtanja grizli njegove vrhove, stavljena gubica, žičana mrežasta košarica. Posao u kukuruzu nije prestajao ni nakon drugog kopanja jer je u vlažnim godinama trava ponovo buknula na kukuruznim njivama. Ona se tada žnjela srpovima i koristila za stočnu ishranu. Usporedno su se sjekle zakržljale, nerodne i neke gusto zasijane stabljike koje su također služile za ishranu stoke čime se ujedno rješavao problem nedostatka stočne zelene hrane u ljetnim mjesecima. Poslovi oko kukuruza i krumpira počeli su u proljeće, produžili su se i na ljetne mjesece i trajali do prvih jesenskih mjeseci.




Post je objavljen 07.12.2015. u 19:25 sati.