VANJA GUTAJ˝!
Započela je operacija Šalata, pod kodnim nazivom “Vanja gutaj“. Ujutro smo krenuli kod prijateljice Danijele na spavanje, pa na vježbe. Našli smo je iz prve, ajd dobro druge, uz pomoć navigacije. Nisam mogao dočekati da dođemo kod nje u wc, potjeralo me pišati. Stan je lijep, ali poslije pišanja.
– Danijela curi ti u kupatilu.
– Hmm, vidi stvarno, morat ću zvati majstora, rekla je Danijela.
Legao sam spavat, jer smo sutra u 8 morali biti na Šalati. Probudilo me drndanje tramvaja, već u 5 ujutro mislim. Šalatu smo našli iz prve, nekako je taj odjel bio preko puta Medikola gdje sam imao moždani, moram priznati taj dio Zagreba mi je totalno izgledao nepoznato. Po fonijatriji sam šetao sa svojom posudom za pljuvanje, kao nekakav prosjak, dobro da mi netko nije ubacio kunu u nju. Logopedica Tamara je nakon par minuta izašla:
– Ooo moji Brođani, možete ući.
Supruga, posuda i ja smo ušli unuta. Sjeo sam ispred ogledala. Ova logopedica je zmaj pomislio sam. Sinko sve je stvar motivacije, kako bi Ćiro rekao. Odmah sam vidio da je Tamara strašan optimist, stručnjak i motivator. Baš mi je takav trebao. Nema apsolutno nikakve veze sa Brodom, rodom je iz Bihaća. Ni jednom nije rekla, ti nečeš, nego mi je rekla:
– Ti češ za godinu dana gutati i doći kod mene bez te posude.
Rekla mi je da mora samnom raditi da uspori moj govor i da moj japanski, postane razumljivi hrvatski.
– Da li bi mogli do 11 otići do glavne sestre Mire na Rebro, ona se bavi sa gutanjem.Još sam toga dana se kesio, namigivao, slao puse Tamari, mrštio se, čak sam i pjevao iako nemam sluha, ali bio sam sretan, jer je napokon krenulo. Na KBC Rebro smo na onkologiji potražili sestru Miru, tamo sam ostao šokiran kad sam vidio dječji dio i male anđele, kroz staklo u izolaciji. “Sudbina miješa, karte, a mi igramo“-Arthur Schonpenhauer .
Bemti sudbinu, pomislio sam, pa to su mala djeca, pred njima treba biti novi dan pun igre i dječjeg smijeha, ali sudbina se ponekad poigra. Sestra Mira nas je odvela u neku mini kuhinju i donijela Prosure.Terapija je bila:
– Gutaj , gutaj..
Nevjerovatno ali ja sam progutao više od 60% toga Prosurea, iako je nalaz iz iste bolnice pokazivao da ne prolazi ništa. Bio sam presretan, kao i moja supruga. Sutra smo se opet dogovorili za terapiju poslije Tamare. Čak sam i pred sestrom podrignuo. Jedva sam čekao sutra i da opet idem kod Tamare. Totalno obrnuti pristup, nego u toplicama a izgleda pali.
– Gutaj, ne gutaj, pa opet gutaj; izgleda da rehabilitacija “Vanja gutaj˝ daje rezultata. Malo mi je bilo jebeno slušati suprugu, kako priča u kuhinji sa prijateljicom Danijelom a ja ležim u nekoj bijeloj sobi sa rustikalnim namještajem, nevina soba hehe. Da sam došao u kuhinju, ionako me nitko ne bi kužio što pričam. Drugi dan vježbi, kod Tamare nisam ni vidio onaj glupi vibrafon, tako da mi nije ništa turala u usta.
-Kruži jezikom sa unutarnje strane usana. Trebaš pljunuti?
– Rebam.
– Gdje ti se ˝t˝ izgubilo? Ponovi sad polako.
– Trebam pljunuti?
– Gdje trebaš pljunuti?
– U osudu.
– Vanja fali ti ˝p˝.
Inače bi se jako naljutio kad me netko nije kužio. Pomislio sam bemti ˝p˝. Na povratku sa snimanja akta gutanja htio sam iskočiti iz auta na pola auto ceste. Rekao sam –Prusi-, a nitko me u autu nije skužio.
– Koji Rusi?
– Prusi!!!
– Tko brusi? Pa ajd ti ne pokušaj iskočiti iz auta, opet to ˝p˝.
Toga dana još je na Šalati bilo malo snijega, ali ja sam nosio teksas jaknu koju sam dobio od mame i tate za rođendan, malo mi je bilo zzima, to je više stvar rockerskog inata.Ubrzao sam slanje pusa na njih 10-ak u minuti. Pred suprugom šaljem puse drugoj ženi, perverzno do bola, još sam se i oblizivao i plazio jezik, naravno svojoj logopedici Tamari. Opet smo na putu do sestre Mire prošli pored dječje onkologije. Ovaj put mi je umjesto Prosurea donijela Ensure, razlika je što Ensure ide na recept i 10X je bolji i besplatan je, pa zašto sam onda ja pio toliko dugo Prosure, koji se plača, stvarno ne znam. Progutao sam ga podosta, uz pljuvanje naravno, još tri dana terapije, ima da gutam nakon toga. Povratak kod Danijele, pošto ju baš ne zanima tehnika i ne posjeduje je u pretjeranim količinama, upalio sam laptop, pa da pročitam vijesti. Snažan potres u Japanu prefekturi Fukushima, izdano upozorenje, jer je nuklearna elektrana oštečena, također izdano je upozorenje za tsumani. Zanimao me dosta od prije Prypiat i Černobil i te zabranjene zone. Nisam znao šta će se dalje događati, ali sve je slutilo na novi Černobil. Tu večer su došli Blanka, sestra od pokojnog prijatelja i Hrvoje 1, koji živi u Zagrebu kod Danijele, bio sam toliko krepan od napornog dana da sam jedva čekao da zaspem. Na kraju je ispalo da je Blanka tulumarila u tome istom stanu, zaključio sam, to je stan sa bogatom povijesti. Evakuacija u Japanu radijacija se širi. Tsumani je obrisao sa lica zemlje gradove uz obalu Japana -vrištale su naslovnice zadnjeg jutra toga dijela moje terapije. 20-ak tisuća km dalje ja sam vodio bitku, svoju osobnu za gutljaj.
– Fakat u tebi ima potencijala, to mi je Tamara govorila.
– Taj fakat još u sebi tražim, ali nemam pojma gdje se zagubio. Kad si bolestan gledaju te kao malo dijete, često sam znao pomisliti da sam beba, ili da sam se se reankirao u psa ili nekog slatkog kućnog ljubimca:
– Aaaa što si mi lijep…- mislio sam još da će mi netko uvaliti zvečku, ili dudu, falilo je samo ono:
– Buci, buci bu!
Mrzio sam to sažaljenje, pa hebote bolestan sam, nisam pas! Operacija Šalata kodnog naziva „Vanja gutaj“ uspješno je završila uz upute da se pred ogledalom: kesim, mršti, beljim, šaljem si puse, pomalo narcosidno? Kuća rekao bih napokon, ali mi se i taj Zagreb počeo sve više sviđati. Ježevo ručak. Malo su me u čudu Turci gledali iz svojih kamiona, sa upitnikom. Na čega se ovaj toći? Na sve organskog porijekla, miksano i propasirano. Ensure mi je bio kolač da se zasladim (valjda je sladak).
– Vanja stigla ti je preporučena pošta!
Prvo mi je pala na pamet garant je neka lova. Na koverti sam vidio HZZO. Pažljivo sam pročitao. Sve do…˝ Odbija je stacionarna rehabilitacija, jer ni jedna dijagnoza nije na pravilnicima za odobrenje˝ i nisam akutan. Mojih 30-ak dijagnoza nisu dovoljne da mi država pošalje na rehabilitaciju jer nisam akutan, što ne gutam nema veze! Pa da prenesem što sam tad pisao tadašnjem ministru zdravlja Milinoviću:
Pitanje:
Poštovani htio sam Vas pitati zašto mi je komisija odbila toplice? Iz Slavonskog Broda sam i vodim spor zbog pogrešnog liječenja protiv bolnice u gore navedenom gradu.
Neke od mojih dijagnoza su:
dysphagia
St. post endocarditis valv. aortalis
St. post impl. graftaortae ascendens
St. post tracheotomiam percutanea
EPI.
Imam 3o godina i nisam jeo godinu dana, hranio sam se putem PEG cijevi, unatoć tome i teškoj lijevostranoj hemiparezi, komisija u Slavonskom Brodu mi je odbila toplice pod obrazloženjem da moja dijagnoza nije dovoljna po pravilniku HZZO-a, da odobre toplice.
Ovim putem sam Vas htio pitati koju još dijagnozu moram imat da mi odobre toplice?
Sa štovanjem,….
Odgovor:
Poštovani, razumijemo Vaše ogorčenje i žao nam je što imate navedene zdravstvene probleme. Međutim, po MKB šifri G 81-Hemiparesis lat.sin.pp.plegia exstr.sup. rehabilitacijsko liječenje odobrava se samo prvi puta, odnosno kad je stanje po akutnoj fazi (nakon operativnog liječenja i premještanja iz bolnice), a prema Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući.
Ostale dijagnoze navedene u predstavci od kojih bolujete nisu bolesti za koje je predviđeno liječenje medicinskom rehabilitacijom.
S poštovanjem,
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje”
Moj zaključak je bio bešćutni birokrati, jesti ću ja! Najbitnije od svega mi je od svega bilo zadržati osmijeh. Snovi svi ih imamo, neki su ružni, a neki lijepi. Od kako pijem Phemiton nemam pojma kakvi su mi snovi. Što sanjam? Nemam pojma (plavuše?), a nije ni bitno. Što bolestan čovjek može sanjati ? Da je zdrav pretpostavljam. Jebiga nakon sna se moraš probuditi i opet biti u svojoj koži, ma koliko ti se ona činila odbojna. “E da je biti zdrav. Zaboravi mali i probudi se to je samo san“.
Vrištati, plakati, biti očajan nad svojom sudbinom. Zanimljivo je što sam najviše osmjeha vidio upravo kod invalida i bolesnih. Ljudi gurnutih od ove naše krasne države na rub svega.
Opet oni se smiju i zrači im optimizam iz očiju iako vjerojatno imaju puno bitaka iza sebe.
Kad izađem van gledam “zdrave ljude“ kako bez osmijeha idu svojim putem i svojim problemima. Naravno od svih osmijeha neprocjenjiv je onaj kad mi ga daruju moje Hana i Tea. Optimizam je puno puta skoro pobjegao iz mene, tu sam još uvijek imam osmijeh (sa ljevostranom parezom lica, haha). Bušili su mi pluća, želudac, vrat, rezali rebra….
Ostala mi je desna ruka i desno oko (lijevo je polufunkcionalno) pa mogu lupkati i pisati po tipkovnici. Izazov mi je kad mi neko kaže “Ajd, namigni na lijevo oko. Ebote to je stvarno teško! Svejedno svima nam više fali osmijeha. Isprika zbog par psovki.
HUMANITARNI KONCERT
Tih dana su mi došli lokalni političari u posjetu iz redova pozicije naravno.
– Vanja, kako si?
– Ide, naravno.
Od svog dvosmislenog odgovora nisam odustajao ni pod razno. Kako ih podmititi? Pošto nisam imao plavih koverti pala mi je napamet klopa. Oni su meni donijeli kekse i sokove, koje sam mogao samo gledati. Gledali smo se. Naravno bilo je tu puno političkih fraza tipa: Sjajan si ti, oporavit ćeš se. Srećom prije nego što mi se počelo pušiti iz ušiju, stigla je klopa. Bogme zu zašutili, na pola sata. Bilo mi je drago što su došli. Na odlasku su rekli:
– Vanja ovo ti je samo prethodnica!
Prethodnica? Trebat ću pod hitno otvoriti neku piceriju. Tih dana je umrla i Vida Borš, koja je po meni pisala jedan od najboljih blogova: „Humor, a ne tumor“ sam blog je bio pun nevjerojatnog optimizma i humora, do samog kraja. R.I.P. Vida!
– Vanja da li se možemo naći u Starsu?
( birc 100 m od moga stana), bio je poziv upućen meni od šefa i tajnika lokalne stranke iz naravno redova pozicije. Nisam rekao ne, nego možemo! Toga dana mi nije radila supruga pa smo zajedno otišli do Starsa, 100m šetnje u komadu, bemti pa to je rekord. Tajnik i predsjednik su me čekali tamo.
– Pozdrav drugovi.
Pozdravio sam ih svojim standardnim pozdravom, iako su oni više brijali sa onim pozdravom u kojem se iskazuje spremnost za dom. Pitali su me od čega živim?
– Fotosinteze, sexa (taj mi dio nije pokvaren, hehe), gledam u sunce i upijam energiju, a inače sva su moja primanja 1250 kn.
– 1250 kn? Odlučili smo ti pomoći i organizirati veliki humanitarni koncert za pomoć tebi. Koncert bi bio u svibnju.
Pogledao sam u suprugu, ona je znala moje stavove oko toga. Nikad ni pod razno, nisam htio prositi, a uostalom nisam ni mogao, je u mome posjedu nije bio ni tekući a ni žiro račun. Doticaj sa novcem je bio jedino kad poštar ga donese, nakon čega bih ga odmah predao supruzi. Pare nisu za mene, a pogotovo da tražim nečiju samilost i da se naslikavam kao jadnik koji traži sažaljenje.
– Vanja što se bezveze sekiraš, ionako ćemo ti mi sve organizirati.
Supruga je bila za, ali ja sam sve teže pričao.
– Sutra ćemo Vam javiti što smo odlučili?
Na putu do stana natrag me je nagovorila na koncert, toliko o mojim stavovima! Buđenje prirode u proljeće, pored toplane na mazut na Slavoniji 1 bilo je naprosto neprocjenjivo. Pucao me neki adrealin, Tomo me je u trenirao da sam u komadu hodati sve više, bar do klupa u blizini stana. Tad sam bio zaokupljen tim koncertom, ali mi se istodobno sviđala sve manje ideja da budem maskota, pred 500 ljudi, jer sam po sebi nisam daleko od maskote. Možda me neko jednog dana brandira, na npr. neki ˝šlagirani˝ proizvod. U Namieu u Fukushimi je evakuirano sve stanovništvo u radijusu od 20 km od elektrane, koji su nažalost morali reči meni najružniji pozdrav svojoj kući i domu. Zbogom zauvijek! Nažalost dosta je životinja ostalo, pa sam preko youtubea, pratio njihovu evakuaciju. Kod na s je opet bilo: hebeš zemlju koja nema premijera u zatvoru ili bar u Remetincu! Tih dana me Građanska akcija oduševljavala svojim aktivizmom, pogotovo sa akcijom: “Potrubi za pad HDZ-a“, kod džamije u Zagrebu.
– Hoćemo li ići u prvu šetnju sa Teom? Idemo se obuči.
Prva šetnja prekrasnim, mazutom prekrivenim, nekad radničkim naseljem, u kojem trenutno ima najmanje radnika. Nekad su ga zvali Đurino naselje, jer su u njemu živjeli radnici Đure Đakovića. U to vrijeme se nisam znao sam obući, pa sam čekao svoj red. Tea je van ponijela svoju dudu, ja svoju dudu i posudu ostavio u stanu. Pomalo je pričala, ali je skroz pokupila moj japanski govor.
– Tata za je ovo?
– Vijeće (cvijeće supruga je prevodila),
ali je Teu cvijeće ostalo vijeće. Kad je Tea skužila pobrala je cijelu livadu. Trebalo mi je dvije godine da dočekam prvu obiteljsku šetnju i kćeri uberem cvijet. Kad ubereš jedan cvijet skužiš, da i okolo ima livada, ali ovi iz Komunalca su nas preduhitrili, čak su i travu za zeca pokosili. Tomo mi je došao na fizikalnu u kući.
– Promijenili su mi teren i dobit ćeš novog terapeuta Miru.
Opet i opet noga. Tomo mi je odgovarao jer me kužio preko 50% što mu kažem. Ode on i on, bio bi red da onda upoznam Miru. Miro terapeut je drugi ćelavi terapeut, nakon Hrvoja, ovaj je imao i bradicu za dodatak. Neki feminizirani lik, gledao me ko da ću ga ugristi u najmanju ruku.
– Hoćemo li ići na stepenice malo van da prohodamo gore dolje?
To gore dolje me me stalno spopadalo, iako mi je davalo perverzne asocijacije. Pitao sam se hoće li me još neko naguziti na tim stepinacama? To bi mi bila kao neka kolonoskopija, na toj pretrazi valjda jedino nisam bio, ali nisam baš ni u to siguran, samo sam čuo da nije ugodna. Na kraju je Miro ispao skroz ok, rocker i gitarist. Kad je vidio da sa lijevom stranom stepenica se penjem lijevom stranom (a imam oduzetu lijevu ruku) i držim desnom rukom upitao me:
– Da li bi mogli probati da ideš desnom stranom stepenica gore i odguruješ se od zid desnom rukom?
– Naravno. – iako sam se bojao da me gravitacija ne prevrne natrag niz stepenice.
Stepenica, po stepenica i 17 stepenica, ostalo je još samo tri kata do stana. Od totalne lijeve strane otišao sam totalno desno i napokon naučio hodati stepenicama, uz zapinjanje lijeve patike (svaki vrh lijeve patike mi je izlizan od stalnog zapinjanja). Nakon 30-ak minuta, završili smo sa terapijom. Miro je bio ljubazan do bola.
– Da li možeš dići malo više nogu da ne zapinješ? Da li te boli?
Više mi je odgovarao naredbeni pristup terapeuta. ˝Digni nogu odmah! Da li boli, mora da boli!˝ Naravno uz lagani sadomazo smiješak dok mi oči ispadaju od bola.
– Hoće li biti problem da ti dolazim svaki drugi dan oko 9?
– Naravno da neće!
– Taman poslije preporuke vina za taj dan u ˝Dobro jutro Hrvatska˝! Tih dana sam vježbao govor za humunatirani koncert. Poslao sam im svoje slike, pa ako hoće neka prave maskotu od mene. Slušao sam govore Martina Luthera i Vlade Gotovca, jbg. svi su bili političkog karaktera, ali su prenosili dobru ideju. Zaključio sam na meni je samo da kažem ˝hvala˝. Tih dana smo čekali poziv da kažu točan datum maškara. Svidilo mi se hodati po vani, pa sam sve dalje i dalje išao od kuće. Razmišljao sam da prekinem sa fizikalnom u kući, jer je Miro malo zabušavao, bar me je naučio hodati po stepenicama. Poslije mora krečem na fizikalnu pješke na Trg pobjede, naravno pješke u pratnji ženskog tjelohranitelj. U Libiji je bjesnila revolucija, ali tko sta može Gadafiju kad ima ženske tjelohranitelje baš kao ja. Dok sam čekao da me zovu za koncert, zadao sam si novi cilj koji se zove štok˝. Štok samo ga pravi alkoholičari piju. Štok hvala ne ipak malo prevelik postotak alkohola za mene. Pivo i bambus su za mene bili vrh alkohola. Znao se i gemišt ubaciti. Pa koji onda štok mi je bio cilj. Štok visok 204 cm, štok od vrata. Cilj ga je bio dotaknuti lijevom rukom. Blanka Vlašić je tad jurišala na 210 cm, a ja na 204 cm. Da preskočim, samo da dotaknem. Uf nevjerovatno je koliko je teško dići vlastitu ruku. Na 170 cm se već počinjala tresti kao pleumatska bušilica. Uspio sam je dići otprilike do 180 cm, naravno da pretjerujem. Ostala su mi još 24 cm cilja do cilja zvanog štok. Svibanj je prolazio, ali od očekivanog poziva ništa. Postavio sam si upitnik da li me mogu lagati za humanitarni koncert u tome svom jadu, koje me spopao? Vjerovao sam da ne i da se ljudi ipak na taj način nebi igrali sa ljudima. Budi pozitivan, to me je nekako držalo. Nikad baš nikad nisam tražio da mi netko organizira koncert. Prosjak može kopati po smeću i biti gospodin, a najveći gospodin može uvijek biti prosjak u duši. Tako mi je govorila gazdarica u Zagrebu koja je umrla u 103-oj, bila je pametna žena. Sa 100 je igrala šah sa mnom.
– Ja sam u Banovini Hrvatskoj bila među najboljim šahistkinjama,
– Banovini Hrvatskoj?
Gospodina čine djela, a prosjaka često sudbina odredi. Lažna odjela, mimika, osmijeh, a u duši pojedinci uvijek ostaju prosIjaci! Savjest se ne može kupiti, ona ti ostaje, ako možeš živjeti sa njom. Pandaci i razni lokalni političari izgleda mogu. Da li sam bio tužan zbog koncerta? Jesam, moram priznati. Homo homini lupus (Čovjek je čovjeku vuk), ima tu istine. Osobno mi nije tu naneseno zlo, ali nepravda je. Samo jedna rečenica:
– Vanja mi to ne možemo organizirati, -bi bila dovoljna.
Naravno nitko me nikad nije zvao, aha ta politika! U međuvremenu je bilo i pripremno ročište u kojem je zaključeno da se je tužba osnovana i postupak ide dalje. Odvjetnica je rekla da će na slijedećem ročištu u rujnu biti zatraženo i vjerojatno odobreno vještačenje vještaka.
Post je objavljen 07.12.2015. u 15:33 sati.