Dani se vuku, baš onako nemilosrdno, kao da znaju koliko su teški kada ti nisi tu. I u ovom gradu, kao da je vrijeme stalo, vlada tmurna jesen i zima. Sve je tako tmurno, hladno, bez tebe. Svi ljudi oko mene su kao sijenke. Vidim ih, ali nestaju. U toj gomili lutam i tražim tvoj pogled, tražim biće koje će vratiti proljeće, koje će vratiti moju sreću... Jedini spas mi je tvoja slika. Nosim je bilo gdje da krenem. Kada pomislim da sam izgubljen i sam, pogledam je, privijem čvrsto uz srce i zamislim da si tu. Vjeruj, bude lakše. Srce tako jako počne lupati, ali nekako jadno, valjda jer zna da ipak ti si negdje daleko, a ono ne zna ni gdje, ni s kim. Samo ostaje nada da ćeš mi se vratiti i ponovo biti moja. Nada da će sve biti kao prije. Nada da ćeš me voljeti, da ću te voljeti svakim dijelom ovog umornog tijela koje vene za tobom,koje nestaje.. Zato, požuri, jer ovo čekanje me ubija. Požuri, spasi me, jer to možeš samo ti. Samo tvoje oči mogu vratiti osmijeh na lice. Samo tvoje usne me mogu vratiti u život.. Zato požuri, čekam te..
Post je objavljen 08.12.2015. u 07:43 sati.