I eto, ponovo mi fališ. Znaš, od kako si nestala iz mog života, sve je krenulo naopako... Nisam više ona osoba koja sam bio nekada. Umrlo je sve u meni. Nema više one želje za srećom, nema želje da nekome pružim ljubav kao što sam je pružio tebi, nemam čak ni želju da mene neko voli... Kao da sam postao kamen. Izgubio sam razum. Vode me neke druge stvari, ne razmišljam, gubim ravnotežu. Kao da više ne vidim razliku između dobroga i lošeg. Fališ mi. Znam da znaš. Znaš da se trudim da te zaboravim, a još si uvijek tu i uvijek ćeš ostati u meni, u mom srcu, mom sjećanju. Fali mi ona koja mi poželi dobro jutro kada ustane i laku noć kada ide spavati.... Fale mi naši dugi razgovori... Fale mi čak i svađe, jer poslije svađe je uvijek dolazilo pomirenje.... joj.. sjećaš li se, Ifka draga, koliko smo noći proveli na hladnoći, a gorili smo, koliko smo zvijezda gledali kao jednim očima? Sjećaš li se kako si me grlila, grijala, kako si mi pričala? U tim trenucima ništa nam nije bilo bitno osim nas dvoje.... Ali ipak bez obzira na sve, ako ikada ovo budeš čitala, znaj da ti želim sreću sa njim. Ipak je tvoja sreća meni najbitnija... A znaj i to da ćeš uvijek ostati zaključana u mom srcu. Na jednom posebnom mjestu, gdje živi samo prava ljubav....
Post je objavljen 15.09.2016. u 17:13 sati.