Marketing
SALZBURG
Posljednja štacija putovanja po Austriji.
Grad je, a posebno njegov centar, kao muzej arhitekture iz drugog vremena,
što naravno čini njegov identitet, uz brojne jedinstvene ličnosti
koje su rođene i djelovale u njemu.
Pa da se ja ne mučin pisat o njemu, ko još nezna, ovdje more ponešto doznat !
A dalje ću dat na uvid slike di san sve ja po njemu luta.
Kako smo spavali u Filzmoosu to su ovo bili jednodnevni izleti
i najučinkovitije je bilo parkirati dalje od centra, recimo u Europark, di je parkiranje đabe,
i di žena more obać
butige svjeskih marki,
a onda autobusom učas u centar grada.
U gradu prvo nalećen na peškariju,
a nedaleko, ciljano, idemo u posjet
rodnoj kući Mozarta.
Ne daju unutra slikavat, ali šta da in radin?
Moran mali sagrišit. Kako da izajden prid vas prazni ruk!?
Navodno nacrtan malo prije nego je partija.
Porodično stablo di je ubiliženo da je ima šestoro dice.
4 umrli u prvoj godini, a dva sina živila duže, ali se nisu oženili,
pa nemaju potomaka.
Od njegovih 6 braće i sestara samo jedna sestra se nastavila reproducirati,
ali samo još dvi generacije naprid i tu je stalo,
tako da danas nema krvnih srodnika iz njegove roditeljske kuće.
Navodno prstohvat njegove kose,
pijano na kojem je svira,
radna soba i još puno toga, ali ne mogu pokazat.
U zgradi do njegove je ova lipota
pa smo se išli malo okripit,
a onda, opet ciljano, priko mosta
kojeg sagradili partizani
do kuće di je Amadeus kasnije živio.
Gleda nas s ponistre dok ulazimo
i onda kroz portun u kuću
di činim par slika, dok me ne uvate, ......
vatan njegov rukopis,
i jednu od slika za igru koja se prakticirala u njihovoj fameji.
Na izlaznim skalama po zidovima crteži
kako ga dica doživljavaju.
Prolazim pored Mozarteuma
i violinistice na pročelju.
Na trgu vesela družina muzicira.
Veličanstvena katedrala izvanka,
a i iznutra
se ima ča vidit.
Malo dalje meteorološki stup
i kočije spremne povesti putnike u obilazak.
Zlatna kugla i stari dvorac na vrhu
i pogled na dvorac sa starog groblja.
Odlazak uzbrdo, cufus, s pogledom na uspinjaču
pa opet, pogled na dvorac sa strane
i njegov okrugli toranj.
Potom vizure
i detalji
u šetnji
po brijegu
i dok se spuštamo
prema
dolje
do povratka na razinu rijeke.
Tamo nas ima svakakvih
koji se zbog raznoraznih razloga priklanjaju k zemlji.
Tu je i Marina, naše gore list,
i savjetuje nas da sjednemo na jednu od desetak stolica
zatvorimo oči, zaboravimo na sebe i izgubimo svaki osjećaj vremena.
A moremo se i slikat prid muzičkom pekarom,
prošetati uz rijeku,
poslušati harmonikaša,
baciti pogled na drugu stranu,
napiti se vode
ili se zamisliti pred Paracelzusom.
Ima ih koji sve čuju,
a prid želježničkom stanicom šatori za izbjeglice
ne mogu se postavit bez mojih pajdaša.
Na kraju pozdrav i neizbježna kupnja
u slatkarnici FÜRST
kuglica u staniolu.
Post je objavljen 06.12.2015. u 20:17 sati.