Marketing
Rieka,
nakon što sam oguglala sva ta tvoja nabrojana imena
(a ja dijelim rođendan sa Bon Joviem, kad se to već spominje :D )
shvatila sam da sam te gledala više puta u Orašaru,
lijepo si tancala, mora se reći, ali
zabrinjava me ta tvoja mala kilaža
koja je, čini mi se, iz godine u godinu sve niža!?
......uopće se ne šalim,
vi balerine izgledate tako krhko, nenahranjeno i često izmoždeno do zadnje kapi snage....
tako su izgledale i ove mlađahne djevojke i dječaci koje smo pratili u Muscatu.
(Eh, da, sretno smo se vratili doma, kad me već pitate :-P)
Dakle bio je to ruski baletni ansambl koji se na engleskom zove
'Perm ballet company', a izvodili smo 'The fountain of Bakhchisarai'
(nagradu dobije onaj koji uspije pročitati tu riječ haha).
Glazba; Boris Asafyev
Koreografija; Rostislav Zakharov
Priču osmislio Nikolai Volkov po poemi Aleksandra Puškina.
To je za one koji vole detalje....
Dali smo dvije predstave, a osvrt o njima neka piše gospodin Pofuk,
s obzirom da je išao s nama upravo da bi ga mogao napisati :)))
ja imam važnije teme za podijeliti s vama....
Prvo muzički broj
Nastavak posta kasnije večeras, preplavile su me obiteljske obaveze...
Biti će o sultanu i o taksistu , pa tko voli.....
:)))))))
Nastavak;
Malo o sultanu Qaboosu...
po dolasku u apsolutističku monarhiju Oman (naglasak je na man ,a ne na o ) naputili su nas da se o sultanu smije govoriti samo pozitivno i da nisu dopuštene kritike, negativni komentari , eventualna ismijavanja i slično. Oni ga cijene i kuju u nebo (a bespogovorno kovanje u zvijezde....khm.....imali smo prilike već vidjeti) i točka.
Tako , nisam željela pisati baš sve što sam čula, a o čemu se šuška i poskrivečki priča, dok ne dođem doma (slično kao što sam uvijek pazila da se npr. držim svih odjevalačko-pokrivalačkih običaja za strance, čisto iz respekta prema mjestu i ljudima gdje sam, bez obzira kaj ja o tome mislim).
Daklem , sultan je star. Vladavina mu je počela 1970e i baš dva-tri dana prije našeg dolaska nacija je slavila 45-godišnjicu njegove vladavine. (Neki koji pale tv, za razliku od mene, vidjeli su reprizu sleta održanog tog dana...slet, ljudi, sjećate se? hahaha)
Nema niti ženu/e, niti djece, (navodno vjerojatno ima dečka/e ), na njegovo prijestolje bi mogao zasjesti koji njegov nećak, a navodno da ima još ljudi u obitelji koji bi to željeli.....a možda to već i čine?......jer sultan je bio bolestan, imao je karcinom, išao je na liječenje negdje van, vratio se doma, i sada se više nigdje ne pojavljuje i uopće se ne zna je li još živ.
Postoji vjerojatnost da je mrtav već neko vrijeme.
Kako bilo, može ga se vidjeti na svakoj drugoj zgradi, ili slika ili fotošopirana fotka, svaka zgrada ima njegovu sliku, svaka ustanova, hotel, njegov lik je sveprisutan.
No, nije mu za zamjeriti.
Vidjevši (po pričama raznih ljudi) kako narod lagodno, opušteno i mirno živi, neka i bude na svakoj zgradi.
Unatoč svim zastrašenjima prije dolaska , vidjevši kako stvari stoje i kako su ljudi uglavnom jako, jako susretljivi,
moram priznati da bih se usudila sama hodati okolo gradom. Nisam u niti jednom trenu imala osjećaj da me netko pokušava npr.varati pri kupovini, opljačkati u hodu kroz gužvu, ili da me kao stranca i to ženu ružno gleda ili ne trpi (što u mnogim europskim zemljama jesam; i švicarska i francuska su više neugodne nego ugodne zemlje za strance); dapače, osjeća se jedna ljubopitljiva znatiželja, srdačnost, volja da se pomogne, a zaposlenici hotela bi mogli doći trenirati naše hotelijere i turističke radnike ljubaznosti i vedrosti i uslužnosti.
Iskreno, prvi put u životu zapravo mi se uopće nije išlo doma.
Na povratku u Zg, na aerodromskoj provjeri putovnica, dočekale su nas mlade cure -policajke. Čovjek bi od mladih osoba očekivao vedar pogled ili možda bistar pogled. Ova koja je gledala moju putovnicu, poskrivečki je žvakala žvaku, nije znala reći 'dobar dan', niti 'molim putovnicu', a kamoli pogledati me u lice ili možda usporediti sliku i mene, žvakuljila je kaugumu, gledavši kao službeno/važno/rastreseno u daljinu preko mog desnog, pa lijevog ramena,čekajući dok se putovnica skenira ili što joj već aparat radi. Došlo mi je da joj kažem, 'Znate, kaže se dobar dan ili dobrodošli natrag doma ili nešto slično' ali sam se bojala reakcije. Onda joj je ušla u kabinicu frendica policajka, pa se ova razvedrila i počele su naklapati kao tinejđerki koje rade u kiosku s novinama, a ne službenice koje su predstavnici državne službe u kontaktu sa građanima. Njihov kolega u Muscatu je, npr., rekao pozdrav jasno i glasno, uzeo putovnicu, pogledao me u oči i facu, pogledao sliku, pročitao mi ime na glas, nije se smijuckao, žvakao, brbljao, bio odsutan, bio udubljen u neke druge misli, odštambiljao štambilje, zahvalio se pruživši putovnicu i rekao pozdrav i da mogu ići. Nije bio mutav i bio je prisutan, znači, ipak se može.
Nastavak o taksi vozaču u idućem broju Mikijevog almanaha .
Dragi čitatelji, moram ići spavati , svima laka noć.:))))))))))
'......na vjeđe ti sanak sjeda, prevariti oči gleda......'
Post je objavljen 02.12.2015. u 15:46 sati.