Lastavica je u svom posljednjem postu pozvala da napišemo neku sličnu anegdotu koja se njoj desila u Italiji. Odazivljem se i evo moje priče.
Službeni put u Titograd, prvotnu i današnju Podgoricu. Odsjeli smo u hotelu, ne sjećam se više kako se zvao, ali bio je negdje uz Moraču. Mnogo godina kasnije još sam jednom, ali ovaj put sa suprugom, bio u tom gradu i tom hotelu. Razlog, posjet sinu koji je služio vojni rok u kasarni koja se, ako se ne varam, zvala Maršal Tito. Bila je to godina zadnjeg odlaska mladića „u vojsku“ i vraćanja „iz Armije“. Davno je to bilo, pa sjećanja blijede.
No jedno mi se urezalo u pamćenje i danas ga znam pričati u društvu s kojim sjedim dok konobar dolazi i servira naručeno prema 'pravilima zanata'.
Nego, da se vratim na ono o čemu želim pisati.
Terasa hotela, lijepo sunčano jutro, kolega i ja sjedamo za stol da doručkujemo. Čuje se šum rijeke koji se miješa sa zvukovima, doduše rijetkih ali zato glasnih, automobila. Ipak, bile su to sedamdesete godine prošlog stoljeća.
Dolazi konobar i donosi pribor za jelo: tanjurić, šalicu, žličicu, nož i vilicu, servijetu i sve lijepo rasporedi na stol ispred svakog od nas. Tanjurić sa šalicom stavi s desne strane tanjurića za hranu. Tada je moj običaj bio stavljati šalicu s lijeve strane, pa shodno mojoj navici, a navike se teško mijenjaju zar ne, premjestih je na lijevu stranu.
Konobar dohvati tanjurić i šalicu i vrati je na desnu stranu. Ja ponovo vratih na lijevu.
Nije se dao smeti. Uzeo je tanjurić i šalicu i vraćajući ih na desnu stranu, pomalo strogim, ali uljudnim, glasom rekao:
„Vi znate svoj posao, a ja znam svoj. Šalica treba biti s desne strane!“