Marketing
Problemi s copyrightom
Jedna za Ivanu M.H.
Nazvala me Elenor i rekla dođi k meni večeras. Opla bato, bit će haba-haba bum-bum-bum, zadovoljno sam protrljao ruke. I tako došao ja, kratko pozvonio na vrata, boca finog vina u jednoj ruci, u drugoj crvena ruža. Sjeli mi na kauč u dnevni boravak, kad ona izvadila debeli svežanj papira, turnula mi ga u ruke i – čitaj.
- Što je ovo – iznenadio sam se.
- Samo čitaj, ja ću nam za to vrijeme napraviti večeru.
- Aj' dobro, kad baš moram – odvratio sam nevoljko. To mi je mrsilo planove. Mislio sam prečicom ćemo do kreveta, a ne Drugi format peti dan i slične kulturno-obrazovne emisije. Ipak i dalje sam gajio nadu da će večer završiti na način koji sam priželjkivao. Počeo sam čitati. Već prvi redovi uvukli su me u priču. Ubrzo sam zaboravio i na Elenor i na seks. Jurio sam kroz redove. Bilo je zabavno, bilo je seksi, bilo je dramatično, bilo je duboko, bilo je motivirajuće, bilo je nepredvidivo, bio je to prvi roman koji je po mom mišljenju odgovorio na zahtjeve vremena. Nakon dva sata sklopio sam korice i zagledao se u daljinu. Iz kuhinje je dopirao zavodljiv miris puževa na burgundski. Ustao sam i dovukao se do Elenor.
- Ovo je fantastično – rekao sam. - Tko je autor ?
- Sjedi, ispričat ću ti kompletnu priču – otpovrnula je natočivši nam čašu crnjaka. – Ima mjesec dana da sam pred buđenje počela sanjati jedan te isti san.
Zastala je, potegla dug guc, pa nastavila:
- Uglavnom, uvijek se zateknem pred tom starom zgradom. Unutra se nalazi spiralno stubište, uspnem se njime do vrha gdje su vrata bez mjedene pločice s imenom. Otvorim ih, virnem – halo, ku-ku, ima li koga ? Nigdje nikoga. Sred prostorije samo težak, starinski stol od hrastovine i na njemu knjiga. Priđem. Uvez je načinjen od crne kože. Vršcima prstiju ispitujem teksturu korica, potom otvaram knjigu nasumice i pogled usmjerujem na početak odlomka. Čitam. Rečenice su nevjerojatne, uvlače me, tjeraju da napredujem. Imam želju ostati ovdje, u području sna, sve dok ne dovršim knjigu, no znam da će uskoro na javi zazvoniti budilica i to me čini tjeskobnom. Doista, nakon svega desetak pročitani stranica začula se zvonjava. Utrnula sam aparat i gonjena neizrecivom potrebom da zabilježim pročitano sjela za radni stol te prionula pisanju. Pisala sam hitro, nastojeći da što vjernije imitiram stil. Odložila sam olovku i pogledala na sat. Bože, kasnim na posao! Odjenula sam se i otrčala niz ulicu.
Sljedeće jutro, sve navlas isto: ponovo sam pred zgradom, ponovo se uspinjem spiralnim stubištem, ponovo nesigurno otvaram vrata, prilazim stolu na kojem zatičem otvorenu knjigu na mjestu gdje sam jučer stala. Nastavljam čitati. I ovog puta znam da mi je vrijeme ograničeno. Nakon petnaestak stranica otvaram oči, minutu ranije no što se oglasila budilica. Ponovo žurim zapisati redove. Ponovo kasnim. Ponovo sve... I tako više od mjesec dana, dok nisam napokon pročitala knjigu. Koliko sam puta zakasnila na posao pravo je čudo da mi nisu uručili otkaz! Nakon toga sjela sam za kompjuter i sredila bilješke. Isprintala sam tekst, revidirala ga, ponovo isprintala i dobila konačni rezultat: verziju koju si maločas držao u rukama.
- Moraš to objaviti, riječ je o bestselleru – uzbuđeno sam rekao. - A način na koji je roman nastao dodatno intrigira i više je nego dobrodošao s marketinškog stajališta.
Zamislila se.
- Mislim da ipak ne.
- Hej, pa kako to – začudio sam se - roman je naprosto genijalan!
- Da, jeste, ali koga ćemo potpisati?
- Tebe, naravno. Kakvo je to uopće pitanje? To su tvoji snovi!
Uzdahnula je duboko.
- Možda jesu moji snovi, ali knjiga je tuđa.
- Joj, daj ne mistificiraj, snovi su izraz tvog nesvjesnog ja, ergo knjiga je tvoja – kliknuo sam nervozno.
- To što kažeš zvuči kao plauzibilan zaključak, međutim slutim da je stvar daleko složenija.
Nastavio sam vršiti pritisak:
- Elenor, ovo je djelo previše dragocjeno e, da ga ne bi objavila zbog nekog mutnog osjećaja. Kvantna fizika dokazala je da se ne možemo pouzdati niti u čula, niti u intuiciju. Nećeš valjda te iznimne redove pustiti da trunu u ladici. Svijet treba tu knjigu! Knjižnice je žude na svojim policama, članstvo pak njenu dostupnost. Osim toga unutra se nude neki svježi društveni i religijski koncepti...
- Louis, molim te prestani! Ti si zaštićen. Neće tebe kroz mračne i vlažne ulice obavijene maglom, kroz zagušljive i pljesnive prostore, distopične urbane ambijente, opustošene apokaliptične predjele sna proganjati uvrijeđeni autor, eventualni Freddy Krueger željan osvete i krvi.
- U redu kako želiš – nafnjio sam nos.
Više mi nije bilo niti do njezinih šiljastih sisca, niti do večere što je tako bajno mirisala. Na pameti mi je bilo samo kako da se dočepam te knjige i objavim je. Pod vlastitim imenom, dakako. Ja, naime, nisam strahovao od autora iz Pakla. Možda sam ipak trebao?
Post je objavljen 26.11.2015. u 15:36 sati.