Čitajući danas post blogerice http://demetra1.blog.hr/2015/11/1631984978/tko-zivi-na-groblju.html o životu na Filipinima sjetila sam se pojedinih situacija koje sam tamo vidjela vlastitim očima.
Manila je divan grad na FILIPINIMA u kojem je i davne 1982 godine bilo dosta siromašnog stanovništva i sretni su kada im netko nešto pokloni ili da jedan pesos s kojim na plovećoj tržnici nogu kupiti nešto hrane. Kuće su im pretežno od drva sa slamnatim krovom. Kraj rijeke koja je rijeka ploveće tržnice živi većina siromašnog stanovništva Manile i dok kupuješ gledaš žene kako peru veš, druga i treća peru suđe, a djeca se kupaju, sažališ se nad takvim životom ali shvatiš da je to njima normalno i nitko se od njih ne boji ni bolesti ni zaraze.
Postoji tamo i jedno selo gdje žena mora muškarcu roditi prvo muško dijete, a ako rodi curicu za pola godine traži drugog muškarca i sve tako dok jednom od muškaraca ne rodi sina tada taj živi sa svom njezinom djecom i svojim sinom jer još uvijek smatraju da žena rađa vođu.
Iako im nije lako uvijek su svi kada ih sretnete nasmijani i puni vedrine.
Post je objavljen 23.11.2015. u 20:49 sati.