Spavala sam do 10 sati, što si rijetko kad mogu priuštiti. Baš mi je trebalo i drago mi je da sam tako dugo ostala u krevetu. Osjećaj je kao da čitavom svijetu pokazuješ srednji prst i ne osjećaš se zbog toga krivim.
Negdje oko 10:20 napokon sam se iskobeljala ispod popluna. Prvo pranayama, a onda ću piti kavu. Nemam pojma kako radim pranayamu ni je li mi tehnika disanja bolja nego je bila. Diši trbuhom, vele. Pa nadima se. Nekad više, nekad manje. Nemam koga pitati je li to tako u redu jer doma nitko ne radi pranayamu, ni pas ni mama, a i došla sam do faze da mi se živo jebe. Mislim da sam općenito došla do te faze, možda i uz pomoć knjige „Terapija:jebe mi se- najuzvišeniji duhovni put“. Autor knjige je preko 20 godina proučavao istočnjačku misao da bi na kraju došao do zaključka da je najučinkovitija mantra za čovjeka- jebe mi se. Zapravo ima puno u tome jer odmah djeluje i ne zahtijeva puno truda. Nekad se pitam koji je smisao truda i što to uopće znači „truditi se“. Nekome ide crtanje pa taj krene šarati i ispadnu mu čudesa od kojih zastaje dah (udisaj?), a nekome tko nema smisla uz sav trud ispadnu dječje črčkarije- kao npr. meni.
Ja sam se jako trudila ove godine. Odlučila sam, nakon što sam godinama o tome samo razmišljala- „raditi na sebi“. To je zanimljiva sintagma, zar ne? Ironično je samo što sam se, krenuvši raditi na sebi, odmah obratila drugima. Ti drugi su me stalno savjetovali kako da što radim na sebi, kojom tehnikom, kojim načinom, svatko je dobivao svoj set informacija o tome iz raznih izvora;pitkih i nepitkih, zemaljskih i vanzemaljskih, a ja sam se osjećala kao budala koja stoji u redu u HZZO-u i kojoj na svakom šalteru daju drugačije informacije. Nema veze, ja sam odlučila raditi na sebi, sve ću ja to poslušati i truditi se.
Trudila sam se raditi tibetansku pranayamu, nekakve vježbe za uzemljavanje koje uključuju mantru i vizualizaciju nekakvih božica, mantra meditaciju, svašta nešto sam ja radila...Reiki za ovo, Reiki za ono...pa ja moram popraviti sebe, stalno sam mislila. Moj um stalno vrluda i jebe me u mozak, imam problem s dovršavanjem stvari (krenem čitati jednu knjigu, ubrzo pređem na drugu, pa onda na treću...), raspršena sam pa se malo bavim ovom tehnikom, pa onom tehnikom, jednom filozofijom, pa drugom filozofijom, pa bi malo crno, pa malo bijelo... to sve, znate, nije u redu. Čovjek se treba fokusirati.
Nakon mjeseci i mjeseci truda i rada na sebi, evo me, sjedim na krevetu i veselo tipkam na laptopu ovaj dnevnik jer napokon imam nešto za reći.
Nastupile su neke promjene u mom životu, a sada ih napokon mogu i verbalizirati. Krenimo redom:
1. U redu je da imam um kakav imam. To je moj um i ja sam takva. Nisam ni kao Marija, ni kao Silva. Nisam ni kao moje prijateljice Zdravka i Almina. Nisam ni kao Anja ni Moni, a bogme nisam ni kao moja mama. Svi oni imaju svoje umove, a ja imam svoj.
Provela sam svojih prvih godinu dana u Bhakti yogi, a ona naučava put devocije i tvrdi da je Svevišnja Božanska Osoba- Sri Krishna, kontrolor sveg živog i neživog i da ni vlat trave ne prdne bez Njegova nadzora. Ako je tome tako- a ja vjerujem da jest, jer, ne može mi nitko reći da ovako nazadna, neosvještena bića poput ljudskih, sklona ubijanju, eksploataciji svega i svih, sklona povređivanju i veličanju svog nespoznatog jastva mogu biti ikakvi kontrolori, onda se ja mogu postaviti na trepavice da promijenim taj svoj veličanstveni um. Dakle, ja sada prihvaćam da imam veličanstveni um, jer- iz njega je nastalo toliko pjesama i skladbi, toliko filozofija i ideja da ga mogu nazvati jedino veličanstvenim.
2. U redu je da čitam deset knjiga odjednom. Zašto bi čovjek trebao čitati knjigu od korica do korica? Ako se vodim za mišlju da svaka knjiga ima dati neku misao i da ništa nije slučajno, onda nije ni slučajno što ja baš danas čitam jednu knjigu, a sutra drugu. Treba iskoristiti trenutak kojim se bavimo određenom idejom.
3. Jedina prava istina a do koje čovjek može sam doći je istina koja proizlazi iz njegove potpune iskrenosti prema samome sebi. Ja ne vjerujem u patnju niti mislim da trebam patiti da bih razvila sebe. I mislim da je sasvim okej besramno se u 22 h u petak ubiti u pizzi s puno sira i pola litre pive. I to sve još oplemeniti pokojom smotanom. Moj duhovni put uvijek je bio hedonizam isprepleten s dubokim osjećajem divljenja Kreaciji uz paralelnu melankoliju i osjećaj besmisla ove dimenzije. Ja sam klupko nespojivih stvari i baš mi je dobro. Let it be.
4. Slušanje savjeta treba pomno filtrirati. Kod slušanja savjeta i tuđih „spoznaja“ o vama (koje su prošle kroz njihov filter, dakle ne mogu biti univerzalna istina) važno je samo jedno- kako se vi osjećate s onim što ta osoba govori. Ako se vi osjećate ispunjeni i presretni radi nekog svog iskustva, a onda vam savjetodavna osoba kaže da je to glupost jer da to što je u vama pobudilo taj osjećaj je samo sklop tužnih nota a ne prava duhovnost, onda znajte da ta osoba ne treba biti vaš savjetodavac. Ako vam netko pak kaže da nije dobro da ste nešto učinili, a vi rezonirate iznutra s tom tvrdnjom, onda to trebate razmotriti i oprostiti si. Sve ostalo je trla baba lan i većina toga je zapravo trla baba lan.
Bog se neće objaviti ni na Nebu ni na Zemlji, a da bude vidljiv svakome. I neće se objaviti u jednakom obliku svakome. I što da mi onda filozofiramo o njegovim oblicima i imenima? Zovite ga Pero ako vam se sviđa, ali znajte da je on u vašem srcu i da ste vi najveći seronja jer ga ne slušate većinu svog vremena. Ja ne želim biti seronjica. Počela sam ga slušati- rekao mi je da otvorim blog.
Post je objavljen 22.11.2015. u 13:29 sati.