Marketing
Kako su u mojoj glavi povezani Snape i R. Downey Junior
Jednostavno je. Sve je započelo na koncertu.
Popila sam svojih nekoliko čašica bijelog vina i vidjela Snapea kako pjeva. Moje oduševljenje nije moglo biti veće. Snape je živ! Tu je! Ima začepljen nos i pjeva!
Kasnije se ispostavilo da to nije bio Snape, već Brian Molko (čovjek se lagano zabuni).
Bila sam u odličnom raspoloženju i ''pod gasom'', pa sam izgledala ovako nekako.
Što bi bilo super da Brian ne pjeva neke neke dosta tužne stvari.
Tada to, naravno, nisam znala. U mojoj je glavi sve bilo super, Snape u lijepoj našoj, vino u meni i uz mene, lijepa svjetla s pozornice, adrenalin i hrana koju sam kupila mi nije pala na pod. To je bio uspješan dan. I kad sam se vratila doma, euforija nije nestala, pa sam potražila te pjesme koje su pjevali i dogodilo se ovo...
A sigurno ne ovo...
Khm-khm.
Neke pjesme su mi se jako svidjele, pa sam ih stavila na mobitel i slušala ih svugdje. Na wc-u, dok sam šetala psa, dok sam pospremala, jednom ili dva puta sam čak slušala i u tramvaju, iako inače preferiram čuti svaki detalj koji se oko mene događa, za slučaj da
1. netko odluči pobiti sve ljude u tramvaju,
2. bakica poželi sjesti ili
3. dođe kondukter.
Svaki put kad mi se neke pjesme sviđaju, ta moja ljubav prolazi kroz nekoliko faza. Prva je opća zaluđenost, pomislim kako je to nešto najbolje na svijetu i da bi svi trebali stalno slušati te pjesme jer su tako.prokleto.super!!1!!1!
Druga faza je ona u kojoj pomislim da te pjesme i nisu stvarno baš tako super, ali se i dalje razveselim kad ih čujem. Prva i druga faza se nekad izmjenjuju.
U trećoj fazi me žestoko zaboli želudac kad čujem makar početak tih pjesmi. U četvrtoj fazi mi bude neugodno što sam ta sranja ikad slušala. I zna se dogoditi da mi nakon nekoliko godina odmaka te iste pjesme opet dođu do prve faze. Zašto se to događa, ne znam.
Zato se unaprijed ispričavam budućoj sebi što sam spomenula tako užasne pjesme na ovom visokokvalitetnom blogu. Oprosti, molim te.
Snape, ovaj Brian Molko pjeva u bendu Placebo. I tekstovi pjesama su dosta jednostavni, ali me jedna pjesma poprilično zbunila svojim tekstom. Nije mi bilo jasno tko je taj jadan Julian i što im je skrivio. Da skratim, pjesma je zapravo o liku iz knjige Less Than Zero, po kojoj je napravljen istoimeni film. Znatiželja je napravila svoje pa sam pogledala film koji me baš i nije oduševio, ali u njemu glumi R. Downey Jr. i ajme, bio je odličan! Bezbroj puta mi je došlo da uđem u ekran, potapšam ga po leđima i kažem mu "ajde, ajde, sve će biti u redu". Možda je tako super odglumio jer se i sam u to vrijeme borio s drogama. Tko zna.
Pročitala sam i knjigu, pa zaključila da nema nikakve veze s filmom i zahvaljujući toj knjizi sam zaključila da ipak ne želim pročitati Amercan Psycho nego da ću radije u slobodno vrijeme čitati nešto veselije i pozitivnije.
I to je to, zahvaljujući Snapeu sam zavoljela Robertove glumačke sposobnosti. Hvala, Snape.
P.S. Trenutno čitam Drakulu.
Post je objavljen 20.11.2015. u 21:33 sati.