Marketing
Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene...
Profesor Friganović je ušao u aulu, ugasio svjetla i počeo predavati uz dijapozitive.
Kako se netom vratio iz Indije, tako je imao svježu zalihu divnih fotografijaa i mozak genija koji je to objašnjavao smireno i eruditno, vjerojatno najbolje na planetu. Bila je milina upijati njegove riječi.
Po prvi puta u životu te davne 1968. mladi studenti povijesti i geografije sjedili su jedno kraj drugoga, a kad su se svjetla upalila, Zvonimir je rekao Mirni, stavivši svoju ruku na njenu: "Jednog dana ćemo zajedno ići u Indiju."
Godinu-dvije iza toga, nakon što je Zvonimir zaprosio Mirnu, a vrckasta Dalmošica rekla "da" zgodnom Križevčanu, rodio sam se i ja.
Dvadesetak godina kasnije uživao sam u istom predavanju, na istom studiju, samo s malo starijim dijapozitivima, ali s istom energijom i užitkom.
Još dvadeset godina nakon toga dana, ovog trenutka, puštam poneku suzu, jer starog Frigija više nema.
Hvala puno profesore, divno je za života bilo upoznati takve veličine...
In memoriam
Post je objavljen 19.11.2015. u 07:34 sati.