Vratili se na početak. Pregazili riječi. Prešli preko ponosa. Uništili što smo mogli. A gdje smo sad? Na dnu? Na početku? Na prvoj stepenici. Graditi kulu od karata. Uništi je, ponovo. Kao nekad. Biti na rubu. Na rubu litice. Na rubu svijeta. Padanje na ponor. Raširila bi krila. Ali još su ranjena. Od ponovnog uzdizanja će proći još dosta vremena. Koliko ćemo još pasti? Rušiti se. Ponovno hodati i letjeti. I dalje nas drže kao na lancima. I dalje se borimo. Hodali smo labirintom. Hodali puteljcima. Tražili. Ponekad nismo izdržali. Odustajali. Padali. Vrištali. No ipak smo krenuli dalje. Kao slobodan pad. Kao ranjivi, izmučeni gladijatori. Borili se sa unutarnjim svijetom. Sve je ostavilo traga. Ne, nikada nismo vidjeli izlaz. Vjerovali smo da ćemo uspjeti.
So wake me up when it's all over
When I'm wiser and I'm older
All this time I was finding myself
And I didn't know I was lost
Ponekad smo odletili. Daleko. Od svih pogleda. U svoj mir. Prelazili smo brda, doline. Vrlo često smo žalili za izgubljenim. Ali možda nas je to i ispunjavalo. Činilo sretnim. Tamo daleko. Na nekoj planeti. Možda smo se osjećali sigurno. Daleko. Nešto nas je uvijek vraćalo na staro. Kao da smo vezani lancima. Ponekad nismo imali kontrolu. Divljali smo.