Marketing
The Gumfield Collection – fotomonografija o dalmatinskim kopačima smole na Novom Zelandu
Novozelandska povjesničarka Kaye Dragicevich objavila je ove godine dopunjenu verziju svoje knjige "The Gumfield Collection". Radi se o fotomonografiji na engleskom jeziku koja kroz povijesne fotografije snimljene od strane braće Arthura i Richarda Northwooda i drugih fotografa u razdoblju od 1898. do 1940. godine prati život i rad dalmatinskih naseljenika, kopača smole, na sjevernom novozelandskom otoku. Smola (eng. gum) se dobivala cijeđenjem iz kore Kauri stabla, autohtonog drveta Novog Zelanda. Kada bi smola dospjela u kontakt sa zrakom stvrdnula bi se, pa bi joj boja varirala od zlatne do crne. Smola je imala mnogo primjena u domaćinstvu i industriji pa se upotrebljavala za paljenje vatre, za lakove, kao smjesa za linoleum i slično.
Nakon knjiga naslovljenih: „The Matthews Family of Kaitaia“, „Awanui – Town of the Big River“ i „History of Awanui“, Dragicevich je nastavila sa svojim neumornim istraživanjima povijesti dalmatinske komponente u društvenom i gospodarskom razvoju Novoga Zelanda u prvoj polovici 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na krajnje sjeverne predjele sjevernog otoka. Kroz 120 stranica ove vrlo zanimljive fotomonografije pratimo život novozelandskih Dalmatinaca, kopača smole, uhvaćenih u objektiv fotoaparata braće Nortwood, te drugih fotografa u mjestima Waiharara, Sweetwater, Ahipara Hil, Lake Ohia, Whangarea, Dargaville i Wellsford. Zamišljena je kao dio edicije o Dalmatincima na Novom Zelandu, a njoj bi se 2016. godine trebala pridružiti knjiga o pionirskim dalmatinskim naseljenicima krajnjeg novozelandskog sjevera.
Putem brojnih vrlo kvalitetnih crno-bijelih fotografija nastalih u prvoj polovici 20. stoljeća Kaye Dragicevich gradi mozaik dalmatinske imigracijske povijesti krajnjeg novozelandskog sjevera. U njoj tako vidimo kako su Dalmatinci naseljavali tu državu i u vrlo kratkom razdoblju postali dionici njezina ne samo gospodarskog, već i društvenog razvoja. Osnivaju se tako različita sportska i kulturna udruženja kojima Dalmatinci daju poseban pečat.
U svojim istraživanjima Dragicevic je uspjela identificirati imena i prezimena više stotina dalmatinskih kopača smole i njihovih obitelji što je čitateljima naznačila putem brojki kod svake osobe na fotografijama. To je možda i najveća vrijednost ove knjige.
Iz knjige tako doznajemo da je Parengarenga bila jedna od prvih lokacija naseljavanja dalmatinskih imigranata, kopača smole, koji su stizali Novi Zeland bježeći iz rodne domovine od siromaštva, bijede i gladi. Oni su u tu državu stizali prekooceanskim brodovima do Aucklanda, a onda bi do krajnjeg sjevera put nastavili obalnim trajektima. U novoj postojbini Dalmatinci su gradili novozelandsko društvo zajedno s Novozelanđanima engleskog govornog područja te novozelandskim starosjediocima Maorima s kojima se povezuju brojnim bračnim, prijateljskim i poslovnim vezama. Već 1902. godine u Parengarengi je zabilježeno 150 Maora i 200 Europljana, od čega 150 Dalmatinaca. Uz ovo naselje, Dalmatinci uskoro naseljavaju i Mangonui, Awanui, Dargaville, Kaeo, Whangaroa, Rusell, Rawene, Kohukohu, Houhora i Waihopo. Dalmatinski naseljenici sjevera kopaju smolu na područjima Waiharara – Parengarenga, Sweetwater, Waipapakauri, Sweetwater, Lake Ohia, Ahipara Hill, Dargaville i drugima. Među njima nalaze se i brojni Vrgorčani čije podrijetlo otkrivaju prezimena: Cikoja, Čović, Ćulav, Domandžić, Erceg, Jelaš, Jelavić, Jerkušić, Jović, Katavić, Majić, Opačak, Rakić, Ravlić, Tolić, Židić i drugi. Poznato je da je Villa Auckland na zapadnom ulazu u Vrgorac izgrađena 1928. godine novcem vrgorskih kopača smole na Novom Zelandu. U knjizi se spominju i brojni Makarani, otočani i drugi Dalmatinci.
Pisana jednostavnim jezikom i grafički prezentirana ponešto drugačije od sličnih djela na hrvatskom jeziku, fotomonografija „The Gumfield Collection“ zanimljiva je ne samo povjesničarima i znanstvenicima drugih srodnih znanosti, već i široj čitateljskoj publici, posebno potomcima i rođacima kopača smole koji danas žive u Novom Zelandu i Hrvatskoj. Zbog svega navedenoga autorici svakako treba čestitati na trudu, upornosti i kvalitetno realiziranom projektu, a knjigu svakako preporučamo Dalmatincima i hrvatskoj dijaspori sjevernog novozelandskog otoka.
Branko Radonić
Post je objavljen 18.11.2015. u 18:40 sati.