Terorizam je postao dio naših života, naše svakodnevnice, dio naših buđenja, ustajanja...jutara i večeri, uranjanja u san i ponovnih buđenja...dio nečeg gotovo uobičajenog i "samorazumljivog" kao da je oduvijek tu sa nama.
I zaista, povijest terora i terorizma duga je koliko i ljudski rod.
Uostalom, neki smatraju kako je bit "novovjekovnog čovjeka" upravo Nasilje. Ono naravno varira u rasponu od individualnog nasilja (terora) pa do organiziranog nasilja - državnog nasilja (pa do nasilja nad Prirodom itd )
Problem Slobode zato je odavno već postavljen u samo središte mnogih ljudskih napora koji su bili obilježeni "utopijskom sviješču" karakteriziranom težnjom ka onom "čega još nije".
Ta "utopijska svijest" bila je naš najveći pokretać.
Najrazličitije političke, filozofske i svake druge opcije hranile su se težnjom da odgovore na ovaj problem ili da ponude "recepte" kakao ostvariti u zbilji individualnu Slobodu koja je bila ugrožena najrazličitijim oblicima nasilja i mnogim varijantama neslobode.
Ponuda je bila velika ali pravih odgovora bilo je malo ili ih uopče nije bilo..
Više se i nije radilo o nekom "apstraktnom nasilju" nego se radilo o konkretnom nasilju jednih nad drugima....konkretno, sasvim konkretno - konzekvenca čega su bili fizička ugroženost pojedinca ili čitavih kolektiviteta (nacija, rasa, političkih istomišljenika, spolova, klasa, slojeva, dobnih skupina itd itd )
Zato su neki veliki filozofi čitavu povijest ljudskog roda definirali kao stalni napor i napredak u osvajanju prostora Slobode.
Drugi su, pak, mislili da "napredujemo unazad" sve se više udaljavajući od Slobode.
Ta opća ugroženost ("Homo homini lupus") dovela je i do pokušaja sprjećavanja "rata svih protiv sviju" posredstvom "društvenih ugovora", odricanja od dijela osobnog integriteta i slobode u ime višeg cilja - zaštite koju nam je nudila Država - koja tako postaje oblik novovjekovnog "Božanstva" koje više nije "onostrano" nego je opipljivo, sveprisutno i sasvim "ovostrano",
Samim tim, delegirajući na Državu dio svoje Slobode ona zadobija pravo da preko Zakona regulira život ljudske zajednice unutar njenih okvira. Tako ona postaje jedina prava, realna sila koja ima "zakonsko pravo" da nam oduzme i sam Život (bilo presudama svojih sudova bilo u ratovima koje ona vodi a u kojima građani postaju njeni vojnici)
Anarhizam će na to odgovoriti kako je Država najveće zlo i suspenzor Slobode čovjeka.
Još od Stirnera ("Jedini i njegovo vlasništvo") pa do Bakunjina, koji tu dodaje i Crkvu....pa do najrazličitijih urbanih i ruralnih gerila i "outlawsa" i modernih hajduka svih vrsta. U toj plejadi buntovnika s razlogom i bez razloga nači će se i neki od budućih utemeljitelja najrepresivnijih sustava koje je povijest ikad upoznala.
Tako je gruzijski gorštak Koba (budući Staljin) napadao u planinskim vrletima blindirane kočije i vršio sa svojim "drugovima" spektakularne "eksove" (eksproprijacije) carskih pošiljki kako bi hranio svoju skupinu profesionalnih revolucionara...boljševika. Tako se stvaralo ono što je dio filozofa i politekonoma nazvao "azijatskim načinom proizvodnje života".
Individualni teror je uvijek ostajao na rubu politički folklora (iako je poslužio i za formalni povod ali ne i uzrok Prvog svjetskog rata ) a i teorije "foca" kao "žarišta revolucije" i svojevrsne prakse "izvoza revolucije" nestati će negdje u bolivijskim planinama koje će postati simbol propasti donkihoteovskog Che Guevarinog eksperimenta.
Ali tragovi su ostajali a i njihovi sljedbenici u najrazličitijim oblicima.
Danas je kompletna Latinska Amerika (osim jedne zemlje) karakterizirana lijevim varijantama političke vlasti što je direktna posljedica gotovo kontinentalnog otpora raznoraznim latinskoameričkim vojnim i drugim diktaturama koje su na tom području dugo cvjetale zalijevane vojnom pomoći i pokroviteljstvom "big stick" politike ondašnje sjevernoameričke administracije.
Ali teror je bio jedna od stalnih konstanti i to na svim stranama i u svim opcijama.
Religija i njena veza s terorom varirala je od institucionaliziranih oblika, najrazličitijih vjerskih ratova, međusobnih istrebljenja, istrebljenja "drugih i drugačijih", "pogana", "heretika" pa do blagoslivljanja oružja sukobljenh strana od strane predstavnika i "ovih i onih" konfesija pa do proganjanja vjernika ali i nevjernika (u onim državama u kojima je i danas ateizam izjednačen s zločinom) - tako da je od LJUBAVI kao centralnog mjesta i centralne kategorije svake suvremene religije znalo u praksi svakodnevnog života ostati veoma malo - a na pijedestal ideala odanosti "svojoj stvari" i preporučljivog ponašanja "naše strane" nerijetko se ustoličavala upravo MRŽNJA, Dakle, najžešći opozit Ljubavi !
Današnje vrijeme je itekako opasno što se tiče mogućnosti da predrasude i stereotipi u trenucima kada smo izloženi nesumnjivoj ofanzivi globalnog terorizma ne uvedu kompletne "društvene skupine", "kolektivitete" ili "civilizacijske modele" u osvetnićke vode MRŽNJE kao vrhovne novoinstalirane vrijednosti našeg ponašanja.
Svako je generaliziranje zato pogubno i duboko pogrešno.
Ne postavljajući pitanje tko je prvobitni pokretać "svega" pa i onog najlošijeg što danas postoji - nužno se oduprijeti sirenskom zovu Mržnje. Francuska tragedija, koju svi jako emotivno proživljavamo ovih dana - dramatićno nas upozorava kako su heroji te tragedije i branitelji ljudskosti u tim dramatičnim i stravičnim trenucima bili različitih vjera i različitih boja kože.
Nužno je, zato, izdignuti se na razinu Ljudskog u generičkom smislu.
Na razinu Čovjeka koji je u temelju svega i koji nije ni ideološki ni vjerski nego ontološki pojam.
Ako je ikada to bilo važno onda je to danas.
I ne trebamo se pozivati na europsku kulturološko-civilizacijsku matricu u njenom pozitivnom značenju i dosezima osvajanja formalnih demokratskih prava i političkih i ljudskih sloboda. Možda je baš sad najbolje vrijeme da se prisjetimo velikog islamskog šiitskog mislioca i sufijskog mistika Dželaludina Rumi Mevlane iz 13. stoljwća, perzijanca čiji grob je u Turskoj u Konji - kojeg hodočaste kako muslimani tako i krščani a i pripadnici drugih vjera - a koji je rekao kako je bit Čovjeka da je on "otvorena kuća".
Svaka "zatvorenost" bila bi danas pobjeda terorista i terorizma - kojima se treba suprostaviti na isti način kao nekada i svjetskom fašizmu kojeg je pobjedila "Svjetska koalicija" - ali naša maksima mora ostati OTVORENOST jer ćemo inače dovesti sami sebe u opasnost da se odreknemo svoje biti - a to je naša vlastita Sloboda !
Post je objavljen 17.11.2015. u 10:48 sati.