I povedoh je do rijeke,
misleći da djevojka je,
no, udata ona bješe.
Zbilo se na Svetog Jaga,
i skoro po dogovoru
Fenjeri se pogasiše
a zrikavci oglasiše.
Na izmaku krajnjih kuća
dodirnuh joj grudi snene,
što se odmah rascvjetaše
k’o zumbula kite jedre.
I šuštali nabori su
uštirkane suknje njene
k’o da šušti komad svile
od oštrica deset sječen.
Krošnje drveća bez sjaja
postajale sve su veće,
dok lajaše čopor pasa
u daljini, preko rijeke.
Kad prođosmo kraj kupina
trnja i trske zelene,
od njezine punđe osta
na tlu blatnom udubljenje.
Ja na to kravatu skidoh,
ona haljinu sa sebe,
ja – opasač s revolverom,
ona – prsluk sav izvezen.
Ni smilje ni školjke morske
nisu takve puti nježne,
ni kristali mjesečevi
takvim sjajem ne trepere.
Bedra njena bježahu mi
kao ribe uplašene,
do pola – studeni pune
a od pola – užarene.
Po najljepšem putu ja sam
jahao te noći cijele,
na kobili sedefastoj
bez dizgina i bez uzde.
Ja ne mogu ponoviti
stvari koje ona reče,
pamet zdrava nalaže mi
da se time ne razmećem.
Od poljubaca i od pjeska
blatnu je ponesoh s rijeke,
dok se s vjetrom mačevahu
ljiljanove sablje bijele.
Kao pravi ciganin sam
Vladao se cijelo veče.
Darovah joj košaricu
Svu od trske ispletenu,
al‘ u nju se ne zaljubih,
jer udata ona bješe.
Reče mi da djevojka je
kad povedoh je do rijeke.
Federiko Garsija Lorka
Post je objavljen 17.11.2015. u 10:23 sati.