Pregled posta

Dječurlija se igra politike

U demokraciji nije neobična ova situacija, da nije jasno tko će sastaviti vladu. Pa i mi smo to imali. Nije neobična ni pojava novog političkog pokreta, koji još nema čvstu stranačku strukturu; ipak - ne ovoliko kaotično i ekspresno.

Problem nije samo Mostov, KJTV, nego simptom nezrele demokracije. S druge strane - stari simptom, u postojećim strankama, da nigdje nema frankcija, koje su inače uobičajeni dio unutarstranačkog života. Rigidna vs. kaotična struktura - stalno se krećemo između ekstrema, ne možemo naći razumnu točku ravnoteže. To sam vidio još 1989. uspoređujući HDZ i HSLS.

Ali narod to voli i želi. Tko padne, pregaze ga. Imamo pokolj stranačkih disidenata, jer su birači ostali vjerni izvornim strankama, koliko god bili nezadovoljni aktualnim vodstvom. Žele red, žele vođu, jednog, ne da se moraju dvoumiti. (Najizrazitiji primjer Ruža Tomašić: izgleda nevjerojatno da je prije samo godinu i pol bila mega popularna i dobila otprilike 20 puta više preferencijalnih glasova nego sada njena sadašnja i bivša stranka u koaliciji ukupno.

Zato, iako Drago Prgomet sigurno ima zasluga, vrlo je vjerojatno da ne bi ušao u Sabobor da nije bilo Bože Petrova. O njegovoj Hrvatskoj udruzi za dijalog (HRID) nakon osnivanja u svibnju nije bilo nijedne vijesti.

Ljudi i dalje žele Bana, a ne demokraciju, kako sam bio primijetio u prosincu 1989.. Djeca žele tatu; ako su nezadovoljni, dure se i cendraju. Dok se deru protiv vlasti, dobro je, nisu opasni, kako je to dobro znao Nikola Pašić.

Simptom nezrele demokracije. Simptom djetinjastog mentaliteta. Samostalna Hrvatska formalno ima 24 godine, ali još nije ni u pubertetu.

Navikli smo biti jadnici i beskućnici. Pa požurimo skloniti se ispod mosta, a onda se žalimo, što nema zidova. I što smrdi, jer svi seremo.

Ne samo nezrelost strukture, nego i kulture, mentaliteta. Svi histeriziraju, bezborni navijači s tribina sve znaju tko s kim koga kako, najavljuju prijevremene izbore i svašta nešta, a još ni ovi službeno nisu završeni. U nedjelju se još glasa! DIP će objaviti službene konačne rezultate negdje slijedeću srijedu ili četvrtak!

Pregovori o sastavu nove vlade traju bar mjesec dana, to je normalna stvar. Evo u Portugalu, izbori su bili 4. listopada, ljevica je definitivno potpisala koalicijski ugovor nakon pet tjedana, i sad je frka zbog sukoba s predsjednikom države. Prvih dana, samo se puštaju probni baloni. Nije vrjedni živciranja.

Slabosti Mosta bile su dobro poznate svakome tko se potrudio upoznati ih. Gledao sam prije izbora, kad sam razmišljao i analizirao što bi moglo biti i kad su ankete pokazale njihov strelovit uspon. (A govoreći o slabostima, ne mislim reći da su fatalne i da je bilo glupo glasati za njih. Svi su jadni. Svi su treća liga.)

Nemaju program, samo par općih teza i loše navrat-nanos napravljene prezentacije (program generalno te Osnove ekonomskog programa. Kad je Petrov na predstavljanju "izbornog programa" (odnosno spomenutih teza) izjavio: »Neizmjerno sam ponosan na naš program i vrhunske stručnjake koje je Most nezavisnih lista uspio okupiti«, to je bila čista demagogija.

(Naravno, gotovo nitko drugi i nije ništa više nudio; izuzeci su bili ORaH i Pametno, možda i Akcija mladih - ali programi ljude ni ne zanimaju. I da, s obzirom na obzir, može se u načelu za par tjedana stvari artikulirati - mi Balkanci nešto napravimo samo pod pritiskom u krizi, kampanjski).

O tri osnovne reforme Mirela Holy je uporno pričala kao o osnovama programa ORaH-a, posljednjih godinu dana, nije isticala ekologističke teme, to je s puno detalja razrađeno u programskim dokumentima (Program, 41 sektorska politika, Izborni program), ali tko to uopće čita!? Čak je i 18 sažetih točaka predizbornog programa previše, tko će se zamarat time... Ljudi žele hraniti svoje emocije, ne razum. (Čak i oni koji se ponose svojim razumom, koji od istinske politike i politologije bježe u scijentizam i tehnokraciju, neće se potruditi proučiti programske dokumente, nego se u beskraj skandalizirati nad chemntrailsima, čega u programu uopće nema.)

Most je najbolje tempirao formu i pobrao glasove. Dobar marketing, ali i nešto više od toga. Gradnja karizme? Ali i karizme se istroše. Narod vođu slavi, a onda ga vuče k sebi u prašinu. Pučina je stoka jedna grdna.

Uopće nemaju organizacijsku strukturu, čak ni onu minimalnu koju bi ipak trebalo očekivati. Most je registriran kao politički stranka, u Statutu piše da je ogranak temeljni ustrojstveni oblik, ali postoje samo dva osnovana ogranka, oba u Metkoviću. Tijela predviđena Statutom stranke, Sabor i Predsjedništvo, uopće nisu konstituirani. Djeluje Nacionalno vijeće Mosta, pa i isključuje ljude iz svog članstva, bez saslušanja i priziva, a to tijelo u Statutu se ne spominje. Faktički je to ad-hoc neformalna grupa suputnika.

Nastajali su u svijetu i u razvijenim zemljama takvi ad-hoc pokreti, šarene i konfuzne grupacije, ali su se ipak prije izbora jasno profilirali. Tako su 1970-ih nastajale lokalne grupe, koje su se postepeno profilirale i ujedinjavalie u zelene stranke. Slično u novije vrijeme piratske stranke, pa Siriza u Grčkoj i Lijevi blok u Portugalu (gdje je sad kriza u sastavljanju vlade). Ali ipak nije put od okupljanja do dobivanja sedmine glasova na izborima trajao tek nekoliko mjeseci.

Valjda je slučaju Mosta, neformalna grupacija i pokret izrasla faktički oko jednog lidera, najbliži slučaj Bepe Grila i Movimentno 5 stelle u Italiji. Oni su nastali ad-hoc, kojekakvi se okupili, ostvarili ogroman uspjeh na izborima s 25%, jako se potresali, cijepali, raspadali... (ali ni to nije išlo tako brzo: startali su 2009., lokalne i regionalne izborne uspjehe postizali 2010.-2012., a nacionalni 2013.) Kako mi kaže frnedica koja radi u Italiji sredili su se sad, ozbiljni su.

Žalosno je ta histerija kojoj su i sami podlegli, da sve mora biti odmah. Kapriciozno dječje durenje "hoću sve i to odmah", a to je problem nacionalnog mentaliteta. Vrlo brzo oduševljenje i vrlo brza rezignacija, a sad je to hipertrofirano.

Sjedne se, pa se daju prve ponude, pa se odbijaju, pa se pregovara, pa se nateže, pa se prave kompromisi... To je normalan demokratski proces. U Njemačkoj 2013., demokršćani i socijaldemokrati su mjesec dana pregovarali, nitko se zbog toga nije previše živcirao. Niti su "analitičari" svaki dan i svai sat pametovali o spektakularnom strateškom značaju svakog usputnog taktičkog poteza. Na kraju su napravili vrlo detaljan ugovor (a razlika je također, kad Švave nešto stave na papir, toga se i drže).

U ponedjeljak popodne došao sam na misao da bi se članovi Nacionalnog vijeća trebali negdje povući, iznajmiti neki mali hotel ili slično, postaviti zaštitare, i izolirati se od svijeta tjedan dana. Pripremiti se za ozbiljne pregovore. Upoznati se, prodiskutirati, napraviti ono, što prije nisu. Možda još ima vremena to napraviti.

Osobno, kako vidim problem u trajnim strukturama kronističko-patronsko-klijentelističkih (kumovskih) veza, koje su još čvrste i narod ih želi, većina ne želi stvarne promjene, a koji žele, histeriziraju, povode se za emocijama na za razumom, za hirovima i impulsima a ne trajnim vrednotama, problem u osnovnoj socijalnoj strukturi koja je izgrađena od 1945. i preživjele promjenu političkog režima i državnog okvira bez bitnih promjena, i problem u mentalitetu (kolektivnoj psihologiji) sukladnom strukturi odnosa - kako se to vrlo, vrlo sporo može mijenjati ("strukture dugog trajajanja), te kako je Hrvatska daleko od ozbiljne krize, još se fino živi, ne očekujem nikakve stvarne promjene.

Ovo je ad-hoc napisano, neke bilješke o politologiji i sociologiji. Psihologija (kolektivna) važnija je za razumijevanje onoga što se događa. O tome možda nešto napišem - više promišljanja treba. I ja podležem emocijama.

Post je objavljen 13.11.2015. u 13:11 sati.