KRITIKA: Mihaela Gašpar "Mitohondrijska Eva" (MH, ogranak Osijek, 2013.)
Mihaela Gašpar četrdesetogodišnja je književnica iz Samobora. Godine 2010. objavila je debitantski roman
Bez iznenadnih radosti, molim u kojemu je, iz pozicije prvoga lica jednine i iz perspektive muškoga protagonista, tematizirala samoću, otuđenost, duševnu bolest i nemogućnost ljubavi. Iako se radilo o vrlo dobru rukopisu fine, suptilne ugođajnosti i guste, slojevite rečenice te s uvjerljivo psihološki portretiranim protagonistom, roman je nažalost prošao bez većeg medijskog odjeka i kritičke prosudbe, vjerojatno jer se radilo o debitantskom uratku objavljenu u izdanju male izdavačke kuće Aora. No medijsko prešućivanje, srećom, neće biti sudbina novoga autoričina romana, zbog jednostavna razloga što je riječ o pobjedničkom rukopisu jednoga natječaja, javno proglašenje kojega su mediji, istina po inerciji, ali ipak, već popratili. Romanom
"Mitohondrijska Eva" Mihaela Gašpar je naime pobijedila na natječaju za najbolji prozni rukopis (anonimni, potpisan šifrom) što ga je sedmu godinu zaredom organizirao osječki ogranak Matice hrvatske te je roman i izašao u njihovu izdanju (ur. Josip Cvenić).
Tematski i motivski, roman je srodan autoričinu debitantskom romanesknom uratku. Kao i u slučaju toga romana, riječ je o
dojmljivom, intimističkom rukopisu, uvjerljivo dočarane atmosfere depresije, apatije, nezadovoljstva i beznađa, autorice koja veliku pozornost pridaje
stilistici i kojoj je
rečenica gusta, višeznačna i često vrlo poetična. "Mitohondrijska Eva" tematizira
život i odrastanje u maloj sredini, ponovno u prvome licu jednine, ali ovoga puta iz ženske perspektive, a dodatna poveznica s debitantskim romanom česta su protagonističina digresivna sjećanja na djetinjstvo. Reminiscencijske epizode smjenjuju se s refleksijama na neveselu, turobnu emocionalnu junakinjinu stvarnost obilježenu osjećajem krivnje zbog
preljuba. To je roman atmosfere i vrlo oskudne fabule – ukratko, riječ je o ženi koja je napustila supruga i sina vrtićke dobi te se odselila ljubavniku, s naglaskom na njezinu psihološkom proživljavanju rečene situacije te sučeljavanju s osjećajem krivnje.
Zanimljiv sloj romana, u suvremenoj hrvatskoj prozi endemski rijedak, a što je posljedica dezindustrijalizacije zemlje, ali i svojevrsne elitizacije književnosti, jest
tematizacija života radništva. Junakinjin je otac naime bio radnik u željezari i njezino odrastanje obilježili su strahovi vezani uz željezaru, povezani sa zvukovima koji su se iz utrobe tog tvorničkog mastodonta razlijegali njihovim provincijskim gradićem i okolicom, a taj je tvornički gigant pripovjedačica zamišljala kao pakao,
„crven, žareći, prepun dima i preprženih tjelesa“. S vremenom njezin je strah ipak jenjao, ali je ostao sveprisutan miris željeza – sve je u gradu i obitelji bilo natopljeno tim mirisom, tjemena i nokti mirisali su im oporo, dlanovi i pazuh bazdili su na koroziju, a zbog tog mirisa nije voljela očeve poljupce, koji su bili gorki poput metala. Pripovjedačičina majka, nesklona iskazima ljubavi, ljubav prema mužu iskazivala je svakodnevnim mukotrpnim višesatnim čišćenjem sitne željezne špene noktima iz muževe radne odjeće.
Efektan primjer autoričine maštovitosti uporaba je imena Crvenkapica, koje ona, zbog boje njihovih kapa, koristi pri imenovanju otpravnika vlakova na kolodvoru, gdje pripovjedačica radi kao prodavačica putnih karata. Time je postignut
efekt začudnosti, oneobičenje izričaja primjenom imenice ženskog roda u pripovijedanju o tipično muškom zanimanju, štoviše Crvenkapica je u ovome slučaju čovjek koji je na pragu starosti. Dodatni postupak očuđivanja jest prekidanje intimističkog diskursa pripovjedačičine samoanalize digresijama znanstveničkog, hladnog, akademskog izlaganja kojim junakinjin ljubavnik, biolog po struci, opisuje kemijske procese u ljudskome tijelu, a koji, uz pomoć endorfina, izazivaju zaljubljenost. Tako autorica principu romantičnosti suprotstavlja racionalistički princip znanosti pa ljubav iz sfere iracionalnog prelazi u prostor kemije i fiziologije.
Malograđanština i uskogrudnost, također su važne tematske odrednice ovoga rukopisa, koje nisu obilježje samo naših, niti isključivo ovodobnih provincijskih sredina. Na primjeru junakinjine kolegice s posla, žene pune pritajene zlobe i podrugljivosti koja se sitnim pakostima bori protiv osjećaja nerealiziranosti i nezadovoljstva, autorica upozorava na patologiju provincijskog života svedena na općeraširen
„hobi zavirivanja preko susjedova plota“.
U romanu koji problematizira preljub
tjelesnost je, naravno, također zastupljena, ali baveći se tjelesnošću autorica ne odstupa od prevladavajuće atmosfere depresije. Tako roman zapravo ne obiluje opisima seksualnih igara, već prevladavaju
motivi tjelesnog propadanja – junakinjino nezadovoljstvo vlastitim izgledom, sugestivna deskripcija oronula tijela njezina 103 godine stara djeda, s naglaskom na smrad koji je to tijelo ispuštalo i njime gušilo ukućane, kao i problematizacija umiranja majke pripovjedačičina ljubavnika.
No bilo kojoj temi da pristupa, kako u ovome tako i u prethodnom romanu,
Mihaela Gašpar veliku pozornost pridaje
stilistici. Njezine su rečenice guste, slojevite, često višeznačne i garnirane fino nijansiranom poetičnošću, postignutom nabrajalačkim postupkom redanja dojmljivih slika, koje su redovito odraz duševnoga stanja likova.
A tražimo li domaću srodnicu Mihaele Gašpar, naći ćemo je u
Aleksandri Kardum, splitskoj književnici koja na sličan, ozbiljan način pristupa
artikulaciji ženske intime, bez čiklitovskih ustupaka u smislu imperativa dopadljivosti, uz srodnu svijest o prevlasti stilistike nad fabulom i nenametljive, ali primjetne feminističke impulse.
(Napisao
Božidar Alajbegović, objavljeno u
Vijencu, listopada 2013.)