Mjesec studeni može biti divan.
Magla nad rijekom i nekim močvarnim zemljištem daje neku čarobnost svemu. Od nekud se čuje pjevanje ptica a iz obližnje šume probija se sunce i dođe tek oko podne. Zvoni zvono sa zvonika katedrale. Po šumskim putovima popadalo je kestenje i orasi. Volim gljive, pa ima i njih (nisu baš jestive), ali neću kemijati. ;)
Sisak je uvijek izazovan pod maglom a fotić to baš voli, jedino kad je jako hladno meni se ukoče prsti. Mislim da je tako i drugima. Stari naš ciglasti most a iza njega sunce koje se nagoviještava kroz maglu i ono kao da kaže: Sad ću doći , ma pričekaj još malo! I ti ono čekaš promrzao za taj trenutak...koji dođe neočekivano. Sve u svemu divota!