Što da čovjek očekuje od života kad svaki pokušaj da nešto napravi sruši se kao kula od karata.
Je li to sudbina vuče svoje konce? Možda smo njezina marioneta ili smo stvarno ''pehisti sreće''?!
Ne znam od kud nam tolika snaga da svakim padom sve smo jači, nadamo se i onda ta nada opet nas iznevjeri.
Koliko puta trebamo učiti? Koliko lažnih lica upoznati, u koliko zamki upasti?
Možda smo rođeni pod nesretnom zvijezdom.
Gledamo druge kako su uspjeli u životu, kako su im se sve kockice posložile.
Jesu li oni upoznali tugu? Je su li oni pustili suzu?
Kako je vješto skrivaju?
Ja ne mogu. Ako sam tužna to svi vide, ako sam sretna isto svi vide.
Nisam se naučila skrivati ispod maske. Možda bi trebala, pa bi bilo podnošljivije.
Ali mislim da bi mi navečer bilo teško skinuti tu cijelu fasadu sa lica i duše.
Teško je biti glumac ako to nemaš u ''krvi''.
A što se tiče lica s više maski, nekako su mi uvijek blizu.
Prate me kao sjena i ne puštaju. Nisam naučila još čini mi se i učit ću dugo.
Pružiš im sve na dlanu, pričaš s njima o svemu i svačemu jer su te nekako ''pripitomili''.
I onda se pitaš, kako su te pripitomili? Iskrenošću ( njihovom lažnom), komplimentima , podrškom i ona fora ''u dobru i u zlu ja bit ću tu''
I još za kraj...
Do kud seže ta zloća i koliko dugo mogu tako s nama?
To jedino možemo saznati kad se dogodi nešto, do tad je sve za kao za deset i vjerujemo da se nama tako nešto ne može desiti.
A kad se dogodi kao guske u magli tražimo izlaz, ne vjerujemo da smo opet nasjeli na priču. To ja zovem NAIVNOST.
I tako ispočetka sve u nadi da će mo naići na prave osobe koji su gole duše poput nas i koje ne trebaju skidati ''prljavštinu'' s lica. ;)
Post je objavljen 07.11.2015. u 20:58 sati.