Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Napisati, na primjer: Noć je osuta zvijezdama,
i drhte plava nebeska svjetla u daljini.
Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Volio sam je, a katkada i ona je mene voljela.
U noćima k'o što je ova držah je u svom naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.
Ona me voljela, i ja nju sam katkada volio.
A kako i ne bih volio, njene velike, mirne oči.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam, osjetiti da sam je izgubio.
Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje.
A stih pada na dušu k'o na pašnjak rosa.
Nije važno što je ljubav moja nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvijezdama, a ona nije uz mene.
To je sve...
U daljini netko pjeva. U daljini...
Moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio.
Moj pogled je traži, kao da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć bjelinom ovija ista stabla.
A mi, oni od nekad, više nismo isti.
Više je ne volim, zbilja, a koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da dođe do njena sluha.
Drugome, pripast će drugome...k'o nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto tijelo...njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Jer sam je u noćima k'o što je ova držao u svome naručju,
moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio,
makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi, posljednji, koje za nju pišem.
P. Neruda
Post je objavljen 01.12.2015. u 21:51 sati.