Upravo sam završila knjigu ''Utorkinje'' njemačke spisateljice Monike Peetz. To je jedna od onih knjiga koju ne ispuštate iz ruke dok ne dođete do kraja. OK, nije baš tako… morala sam je ispustiti iz ruku i ići spavati, jer bih sutradan bila zombi na poslu. Pored brojnih dnevnih obaveza, čitanje je, uz pjevanje, jedno od mojih svojevrsnih ''ispušnih ventila''. Pa da krenemo sa kratkim opisom, bez odavanja kraja da vam ne upropastim baš cijeli doživljaj knjige.
Dakle…. ''Utorkinje'' je priča o prijateljstvu pet žena koje traje već petnaest godina koje su se upoznale na tečaju francuskog jezika. Svaka od njih je naravno različita, pa je tako Judith pomalo nesigurna tajnica, za razliku od Caroline, uspješne odvjetnice čiji je život ''savršen'', Eva, brižna žena, majka četvero djece, koja se unatoč završenom medicinskom fakultetu, odlučila posvetiti obiteljskom životu i zanemariti svoju karijeru liječnice. Potom slijedi bogato udana dama Estelle, koja za sve što radi ima ''ljude'', pa tako i za šetanje psa, spremanje putne torbe i sl. Last butnot least je Kiki, mlada dizajnerica koja nema sreće u ljubavnim odnosima, odnosno komplicirana je po tom pitanju. Prijateljice se druže svaki prvi utorak u mjesecu u francuskom restoranu, a jednom godišnje odlaze na zajedničko putovanje.
Judith uskoro postaje udovica i želi nastaviti putovanje svog pokojnog muža, odnosno hodočašće u Lurdes koje je prekinuto njegovom teškom bolešću. Naime, pronašla je njegov dnevnik gdje pokojni Arne opisuje spomenuto hodočašće, a svoju odluku je priopćila prijateljicama na jednoj standardnoj zajedničkoj večeri utorkom. Caroline se bez imalo premišljanja ponudila da će je pratiti, pa su slijedom navedenog tu odluku donijele i ostale. Slijedeće stranice prate putovanje u Lurdes i sve izazove na putu do odredišta. Eva je osjećajući grižnju savjesti što je kući ostavila muža nesposobnog i nespremnog za kućanske i obiteljske poslove i četvero djece koje su navikli da ''mama sve radi'', ali je ipak odustala od prvobitne namjere i nastavila sa hodočasničkim pobjedama. Svih pet žena se suočavaju sa nekim novim ''istinama o sebi''. O čemu se radi neću odati.
Knjiga je svojevrsna inačica ''Seks i grada'', ali eto ovdje se radi o jedno prijateljici više. Lijepo mi je čitati o po meni pojmu pravog prijateljstva, a to je možda zato što baš nemam neke sreće u prijateljskim odnosima. Možda je ovo samo knjiga i toga nema u pravom životu, a ja sam okorjela zagovornica izreke ''nada umire posljednja''. U svakom slučaju, moja topla preporuka za čitanje pod dekicom na kauču u dok vani puše bura ili kiša lupka o prozorsko staklo.
Post je objavljen 06.11.2015. u 10:08 sati.