Ponekad se pitam gdje si. (Postoje izrazi lica i boje glasa koji pripadaju samo starijim sestrama. Ja sam rođena da budem mlađa.)
Godina je već pri kraju i, evo, zasad se mirim s ovim. Po glavi mi se vrte stalno isti motivi, ali mislim da je vrijeme da ih pustim, ostavim na tavanu da odrade svoj vijek, a meni se možda zaglade ove brazde u mozgu. Ne brine me kakva će biti naplata.
Priznajem da su ovo prazne riječi. Nije lako zaboraviti tvoja ramena i prestati razmišljati o tome kada će sa njih skliznuti težina čitave povorke za kojom sam i sama otišla. Bez riječi. Možda je takva praznina bolja. Htjela sam preuzeti dio tereta, ali nije bio djeljiv; htjela sam te uvjeriti da je ono samo trenutak između kaosa i zvijezda, ali to ga ne bi promijenilo. I što bih sve bila dala da ti je trebao moj zagrljaj i jedina pjesma koju znam.
Izdaleka nije najgore - izdaleka želiš da bude najgore. Teško bi bilo ikome objasniti što nas veže, ako išta. Vjerojatno je stvar u meni. Bilo bi mi lakše kada bi moja ljubav prerasla u ravnodušje.
Ne pronalazim način suptilniji od ovog.
Post je objavljen 03.11.2015. u 22:18 sati.