Šetao sam gradom kao nikada prije. Šetao sam uz, sa lijeve strane tremom, ne zbog samog susreta već zato što je sa desne strane bila ona. Pričala mi je o maloj knjižari, o nepoznatom kutku, nije ni znala da se time otkriva i nije znala koliko sam htio da doživim njen kutak. Odvela me i nije osjetila da me drži za ruku ali je znala. Odvela me na pozornicu kazališta, skriveni kutak sa zatvorenim, sanjarskim klupama koje čuvaju drveni balkoni sa proljetnim cvijećem. Dopusti li mi ikad, plesati ću tamo s njom, jer dala mi je iako nije htjela, scenu, misao, dala mi je Petru. Opustio sam se, počeo sam joj darivat grad dok smo krali stepenice i darovali ih staroj žičari, kao što sam krao pogled uzanih puteva i upijao bršljan da ostane samo stari kamen i stare opeke, sve što je ona već davno upijala. Putevima, što nisu bili važni, nisu željeli ni poznati biti, odvela me da se umirim, da sagradim Sanjin balkon.Grad je gorio u nekim prošlim vremenima između cigareta i mreža na prozorima. Prozvao sam stari duh svih zidova da ne padnu toplom večeri ljeta jer ona je gledala, promatrala. Više nije bilo bitno što pije crnu kavu iz barokne šalice što je spojila bakrenu grubost i srebrni sjaj, nije bilo bitno što šalje poljupce sa balkona, nije bilo bitno što su konjanici prolazili gradskim ulicama. Bile su bitne oči zbog kojih su nestali ljudi, plastične stolice, vatra što se širila gradom na stranom jeziku, godina na prolazu što je nekada značio ulaz u nešto bitno, gusti topli zrak što je mirovao i lizao krovove. Kako može biti išta bitno kada se sav vreli zrak staroga grada, neupitno i pokorno skupljao na njenom vratu, crvenilu na vratu i ključnim kostima što se tako lako spuštalo. Ne mareći za svoju dugu plavu kosu, koju je rukom premještala kako joj je godilo, odnijela je topli zrak, samim time i crijepove sa krovova, kupole su drhtale a kazaljke na gradskim satovima su ponirale. Ponirao sam i ja, u večer i noć, sa željom da bar jednom grad stane. I stao je, u toploj ljetnoj večeri na pustim ulicama, stao je u tišini. Sitni koraci njeni u bijelom hodu škripali su oznojenim asfaltom a mala stopala što su pozom svirala slovo pobjede nevino su osvajala svaku udaljenost. Milim glasom čuvala je otvorene prozore dok sam ja pokušavao otkriti odakle toliko tonova u jednom glasu, tako mili a opet tako ženstveni tonovi. Pričala mi je da sam njen vitez i da mora biti sa desne strane i rekla mi je da ju čuvam. Dlan njen sam čuvao cijelu večer iako tek dodirnuo sam ga tamo, gdje smo provirili u nepoznato. Stube kožara, stare drvene i naborane stupe nisu nikad mogle slutiti da će izgubiti ime, postojanje, priču i povijest jer jedino što se u tami i opreznim kretnjama djeve sjajilo je bila njena koža. I vodio sam je, položenim dlanom dozvolila mi je da ju vodim sve do isušenih ribnjaka gdje su postojala izletišta, glazba, i gdje sam postojao ja. Slušala me, čak i mojim samospoznajama se osmjehnula, suptilno i iskreno, nije me umanjila a mogla je. Vidio sam svaki osmijeh, suptilne boje i vesele boje, nisam mislio kako doći u njene visine, nije me bilo briga jer disao sam. Disao sam mirno čak i na spomen ljubičaste što se rubovima sjena pod rasvjetnim stupovima tako mazno šuljala pod moje noge sve do vodenog orkestra kada joj više nije trebala straža, nije joj trebao vitez sa lijeve strane. Slušali smo orkestar čak i u tišini između nepravilnih činova. Zrak je postajao tanak i lepršav, noć je krala snagu sunca što se sjajila u isparavanju. Oči žene su znale da želja je ravna mašti a mašta ostaje posebna samo ako nikad ne bude otvorena. Nisam je poljubio, ni na Sanjinom balkonu ni na Petrinim stubama, ni uz tišinu staroga grada ni uz vodeni orkestar, ali sam ju ljubio čim je zaiskrila očima na prvom osmjehu. Bio sam grad, darovao sam joj grad. Šetao sam gradom kao nikada prije.
Post je objavljen 02.11.2015. u 19:20 sati.