Kad sam svojevremeno na prvo mjesto svojih mudroslova postavio:
Ceterum censeo EU esse delendam!
nisam to napisao zato što smatram da EU kao ideja ne valja. Već zato što sam smatrao da se u jednoj zajednici (vreći) ne može naći toliko naroda (rogova) raznih povijesti, kultura, ekonomskog stupnja razvoja bez esencijalne spoznaje da će nam zajedno biti lakše protiv Amera, Rusa i Kineza. I to još sa Velikom Britanijom, Trojanskim konjem SAD-a.
Sve se više pokazuje da je ta ideja o ujedinjenoj Europi pomalo nalik idealističkoj slici komunizma kao besklasnog društva, samo, naravno, na drugim osnovama i s drugim ciljevima. I kao što sve što se idealizira na kraju krajeva ode k vragu čim se pojave veći problemi (prisjetite se Crno-žute monarhije, preteče današnje EU i buđenje nacionalne svijesti naroda u njenom sastavu ili Jugoslavije s istom boljkom čim su se pojavili ekonomski problemi), tako se i EU već po drugi puta pokazuje nesposobna da odlučno riješi problem na svom području. (Ah, kako je danas problem Grčke i grčkog duga, iz perspektive problema izbjeglica, malen!)
Prvi puta je to bio rat u Jugoslaviji, pa su morali intervenirati Ameri svojom pragmatičnošću ne obazirući se ni na UN, ni na mišljenje humanista i pacifista. Pa ni na međunarodno pravo. Imaju oni svoje: Pax Americana. Jednostavno su stegli u Dejtonu u škripac jaja trojici predsjednika i nametnuli im primirje (ali time nisu završili rat koji će kad-tad opet buknuti na ovim prostorima), a onda bombardirali Beograd i natjerali Srbiju da se okani Kosova. I time otvorili Pandorinu kutiju idejama odcjepljenja pojedinih regija u pojedinim državama Europe.
Sad su okupirani svojim izborima u studenom, pa ostavljaju EU da se kuha u izbjegličkom loncu na jačoj ili slabijoj vatri (koju su upravo oni potpalili napadom na Irak), a kad izborna fertutma prođe, jednostavno će opet primijeniti Pax Americana i riješiti problem, na način pogodan za njih. Primjerice, natjeravši EU da Tursku primi u tu zajednicu kao štit prema Rusiji i Istoku. Čime bi zajedništvo EU, zbog različitih vjera, još više došlo u pitanje. Što pak je ionako Amerima glavni cilj. Zna se tko može biti glavni u svijetu, zar ne? I to sve prije nego što se EU političari snađu i kažu keks.
I zato nije zgorega pročitati članak koji pokazuje kako se glavni stup, temelj, oslonac EU, Njemačka i kancelarka Merkel, opasno tresu.
Post je objavljen 02.11.2015. u 00:04 sati.