U mojoj zaglavljenoj plodnosti koja put ne nalazi tvoja bol se tobom bavi od tjemena do prstiju šetajući. Moju bol zovem fiksirajuća jer je srasla u fiksni interval. Tvoju zoveš šetajuća jer se gdje ti paše premiješta. Sasvim dobro se za odustajanje od nježnosti pripremiš i meni tugovanje prirediš.
U skladu s tim srećem drugu mrtvu pticu u tjednu u kojem smo peglali nove dužine. Tresnu u letu u staklo. Produžim pogled jer korak ne mogu. U koraku traje fiksna bol zbog koje u posljednje vrijeme manje trčim. U prolazu ulicom pored molitvenika, već ih dovoljno imam, stajala je knjiga Malog Princa koju najviše poklanjam. Rođendansku posvetu ću smisliti dok budem ostavljala dodire prstiju na bokovima stranica. Oblačno je. Nakon potkova oraha i maka, dan je za burek. Dok se hladi do ureda tražim karticu identifikacije. Registriraju me. Prije sam bila leteća i šetajuća sad su me fiksirali cijelu u puno radno vrijeme. Ako im dozvolim i ovdje me povrijede. Te ogrlice pripadnosti na kodove - kad bi jednom izašle iz mode kao i niski udarci i povrijede! Više od kodova volim narukvice i na rukama pečate ili na prsima i patikama trkaće čipove. Već kad se rodimo dobijemo prvu oko ruke. Sve sljedeće na utrkama ili...partijima...učine me ponovo rođenom, novom ili mi pomognu da ne zaboravim tko sam.
Stavljam malo rumenila i pomrsim kosu, ruž boje kože jer crveni nije za prijemni ured. Svi bi se primali. Lakirane nokte bacim na tastaturu iznad koje su moji totemi iz prirode, kutijica sa porukama dizalicama a na tastaturi afirmacija NE MOGU, ŠTO TO DO VRAGA ZNAČI iz Kauboja i GO & RACE 1, 9 km swimm, 90 km bike, 21,5 run; da me podsjeti gdje idem unatoč svemu.
Post je objavljen 31.10.2015. u 18:11 sati.