Stara kapija vječnog odmorišta je tužno zacvilila. Nije je neko vrijeme nitko otvarao. Groblje u Sućurju je preseljeno i ovdje su ostali samo najstariji spomenici. Nisko raslinje je obrubilo stare ploče od bračkog kamena. Neke je i prekrilo. Ogrebla se više puta dok je tražila. Dugo nije bila tu i nije se više ni sjećala gdje se grob nalazi. Ovdje netko vrlo mlad, gledaju neusahle oči i prizivaju na sjećanje. Tamo mudrost izbija iz posljednjih posvećenih riječi. Na trećem netko tko je ostao - okajava tko zna kakve grijehe pretjerano patetičnim epitafom. Nema ga... I onda spazi spomenik skoro sakriven oštrim grmljem. Polako razgrne bodljikave grane. Tu je. Pa položi doneseni cvijetak i poljubi izblijedjelu sliku. Bože, koliko je vremena prošlo! Cijela vječnost...