Spavala sam neko vrijeme. Bilo je dobro. Bilo je potrebno. Bilo je, čak i ugodno. I ne znam sada, nekako sam ispresjecana. Rekla bih, kaotično je oko mene, ali vjerojatno bih bila u krivu. Rekla bih, ovo je neka izvrnuta verzija mira, ali mislim da bih brzala sa zaključcima. Rekla bih, bilo što, samo da se ponovno upoznam sa riječima, ali onda bih se prodala. I tako sada ne znam, a žudim za odgovorima. Ne, nemam ni pitanja. Imam doduše, jedan osmjeh, putnika koji se vraća doma nakon stoljeća putovanja po nepoznatim svjetovima, i bol slijepca koji je vidio svjetla. Imam i nešto nota koje mi zvone u ušima, par anđeoskih glasova iznad glave i neke slike koje mora da sam sanjala. Toliko su lijepe da ne mogu vjerovati da su stvarne u mojim sjećanjima. Poput običnog čovjeka, kažem vam, nisam svoja, ne znam ni čija sam bila, ne znam s kim ste dijelili svoje živote i ne znam tko vam je davao sebe u riječima. Spavala sam neko vrijeme. Bilo je divno. Bilo je potpuno slobodno. Potpuno sam zaboravila kako se plete sudbina, potpuno sam se prepustila. Nije mi nedostajala misao koju imenujem Ithiriel, nije mi trebala riječ koja bi ju oživjela, nije me pozvao nitko da progovorim, išta. Nikome nije smetalo, što me nema. Nikome nisam nedostajala. Ili je to ipak neistina neiskusnog pisca razlivena na bjelini svjetla koje smeta... Noćna nevinost što čeka sramotu jutra. Početak. Da. Prvo od mnogih pisama. Prva od mnogih pogrešaka.
Post je objavljen 30.10.2015. u 21:40 sati.