Nakon atentata vlast u kraljevini preuzima Namjesništvo jer je prestelonasljednik Petar II Karađorđević bio maloljetan ( 11 godina). Regent postaje Pavle Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića, rođenog brata kralja Petra I. (1844-1921). Uz princa Pavla tročlano će Namjesništvo činiti Ivo Perović, ban Savske banovine, i Radenko Stanković, profesor medicine iz Beograda. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali tu priliku vide velikosrpski vjerski vođe koji šire ideje i mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i lažna izvješća rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati zločinima u NDH.
Pavle Karađorđević rođen u St. Petersburg, 15. travnja 1893 je vrstan poznavatelj slikarstva i umjetnosti uopće.
Školovao se u Lausanni, Beogradu i Oxfordu, gdje je diplomirao 1920. 1923. vratio se u Beograd, no Aleksandar mu za života nije povjeravao bitnije dužnosti. Do atentata na kralja Aleksandra godine 1934. uopće se nije bavio politikom već je živio povučeno sa svojom obitelji. Iz braka s grčkom princezom Olgom imao je sinove Aleksandra (1924), Nikolu (1926-1954) i kćer Jelisavetu (1936).
Poslije atentata u Marseilleu prema oporuci kralja Aleksandra postaje jedan od trojice članova namjesništva u ime maloljetnog kralja Petra II. Ubrzo se nametnuo kao jedina stvarna vlast u Kraljevini Jugoslaviji, dok su ostali namjesnici (Ivo Perović i Radenko Stanković) samo figurirali na toj dužnosti. U vanjskoj politici provodio je politiku otklona od Francuske, pokušavajući održati neutralnost u sve složenijim europskim okolnostima. Svjestan unutarnjih slabosti države i njezine ranjivosti u slučaju rata, pokušao je riješiti nacionalne probleme u Jugoslaviji.
Nije odobravao centralizam i autokraciju, pa se 1933. razišao s bratićem, nakon čije je smrti kao najutjecajniji član Namjesništva 1935. otvorio pregovore s Vladkom Mačekom, pri čemu su mu djelovanje ograničavali protivljenje većega dijela srbijanskih političara te strah od destabilizacije zemlje, koju je prema oporuci morao očuvati za Aleksandrova sina Petra.
Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime, pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine Jugslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. No, iako je dokument potpisan, prosvjedi i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske. Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata (1935. - 1939.), oni neće biti završeni.
Knez Pavle nije odobravao politiku Milana Stojadinovića te je nakon njegovih slabih rezultata na skupštinskim izborima 1938. mandat povjerio Dragiši Cvetkoviću i, najposlije, prihvatio privremeno rješenje hrvatskoga pitanja sporazumom Cvetković–Maček od 26. kolovoza 1939. o ustroju Banovine Hrvatske (nije ratificiran u Narodnoj skupštini).
Hrvatsko pitanje bio je naziv za pitanje statusa hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda u raznim državnopravnim okvirima tijekom povijesti - Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, SFRJ. U kraljevini SHS i kasnije kraljevini Jugoslaviji zbog nepopustljiva stava središnje političke vlasti prema hrvatskim federalističkim zahtjevima i represivnih akcija protiv njihovih nositelja, obnovilo nacionalno pitanje; sada se ono, pod utjecajem unutrašnjih društvenih kretanja i svjetskopolitičkih zbivanja, proširilo različitim socijalnim programima, napose po crti seljačke ideologije (Radić, Maček, HRSS/HSS) i ideologije radničkoga pokreta (KPJ i KPH). Glavni stranački nacionalni programi uglavnom nisu dovodili u pitanje opstanak Kraljevine SHS odnosno Kraljevina Jugoslavije, zahtijevajući federalizaciju države; iznimka su bili ostaci predratnih pravaša i frankovaca, koji su od kasnih 20-ih i ranih 30-ih godina težište političke djelatnosti prenijeli u emigraciju, gdje su formirali ustaški pokret s političkim vodstvom i paravojnim odredima.
Sporazum Cvetković–Maček je sporazum kojeg su 26. kolovoza 1939. u Božjakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.
Sporazumom je nastala Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom, činile su je dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je široke samoupravne ovlasti, bliske statusu federalne jedinice. Za prvog bana imenovan je Ivan Šubašić. Pokušaj je rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države.
Vladko Maček je na čelu liste svih oporbenih skupina pa i srbijanskih (Ujedinjena opozicija), ostvario plebiscitarnu potporu u hrvatskim krajevima. Iako je režimskoj listi, pomoću snažnih mjera političkog terora i izbornih prijevara, pripala većina glasova na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovela je 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerio je sastav nove vlade dotadašnjem ministru Dragiši Cvetkoviću. U svom programskom govoru Cvetković izjavljuje kako vlada treba riješiti i hrvatsko pitanje; to je bilo prvi put da je režim uopće priznao postojanje hrvatskog pitanja.
Dana 2. siječnja 1939., knez Pavle poručuje Vladku Mačeku posredovanjem Ivana Šubašića, da je „voljan učiniti sve da se Hrvati barem donekle zadovolje na temelju postojećeg ustava”. (Vladko Maček, Memoari) 15. siječnja, Hrvatsko narodno zastupstvo, prošireno i s onim zastupničkim kandidatima, koji iako su dobili većinu u izbornim kotarima u kojima su se kandidirali, nisu zbog diskriminatorskog izbornog zakona osvojili mandat, donosi rezoluciju kojom odlučuju da neće sudjelovati u radu Narodne skupštine izabrane na izborima 11. prosinca 1938., budući da su ovi izbori provedeni na osnovi nedemokratskog izbornog zakona.
5. veljače, nova vlada Dragiše Cvetkovića predstavlja se u Narodnoj skupštini s deklaracijom u kojoj se između ostalog ističe da „sporazum s Hrvatima kao hrvatsko pitanje, mora biti njezina jasna i odlučna politika”. 3. i 4. travnja, započinju u Zagrebu preliminarni razgovori između predsjednika vlade Cvetkovića i Vladka Mačeka, a nastavljaju se 16. travnja. 22. travnja, postignut je sporazum:
Predsjednik kraljevske vlade Dragiša Cvetković i predsjednik HSS i SDK dr. Vladko Maček, prilazeći rješavanja hrvatskog pitanja, poslije dužih vijećanja složili su se za sada u slijedećem:
Na osnovu paragrafa 116. Ustava odmah izvršiti spajanje savske i primorske banovine s gradom i kotarom Dubrovnikom u jednu jedinicu pod imenom Banovina Hrvatska. Definitivni pak opseg Banovine Hrvatske odredit će se odlukom naroda putem glasanja u preostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, Dalmacije, te Srijema i Vojvodine. Izvršiti odmah prenos kompetencija s centralne vlasti na Banovinu Hrvatsku tako, da opća nadležnost ostaje zajedničkoj centralnoj vlasti za poslove, narodne obrane i vrhovne državne uprave; poseban položaj Banovine Hrvatske zagarantirat će se ustavnom odredbom – ugovorom. Radi definitivnog preuređenja države sastavlja se zajednička vlada, koja ima pripremiti i provesti novo uređenje državne zajednice. U novostvorenim jedinicama bit će osiguran pun reciprocitet Srba i Hrvata i puna ravnopravnost vjeroispovjesti na bazi proporcionalnog sudjelovanja kroz ustanove. Momenat kada će se to provesti u djelo, odredit će se sporazumno s mjerodavnim faktorima.”
Sporazum je konačno dovršen 23. kolovoza. 24. kolovoza na Bledu knez Pavle primio je Cvetkovića i Mačeka u audijenciju, na kojoj je razgovarao o sporazumu te je inzistirao da Maček uđe u novu vladu. Iako on to u tom trenutku nije kanio, na kraju je pristao. Hrvatsko narodno zastupstvo (hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije) odobrilo je sporazum sa 80 glasova za i jednim protiv. Nakon što je sporazum odobrio i namjesnik knez Pavle, sastavljena je 26. kolovoza nova vlada, u kojoj Maček preuzima mjesto potpredsjednika, a HSS ima još četiri ministra. U vladi su još bili predstavnici Radikalne stranke, Saveza zemljoradnika, Samostalne demokratske stranke, Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije, te vanstranačke osobe. Istoga dana donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj, kojom je Banovina dobila posebno hrvatsko predstavničko tijelo, uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje autonomnih propisa, te autonomnu vladu na čelu s banom, odgovornim samo Hrvatskom saboru.
Dok su druge banovine u tadašnjoj Jugoslaviji bile samo administrativne oblasti (kao danas županije u Hrvatskoj), Banovina Hrvatska dobila je niz autonomnih mjerodavnosti. U povijesti je postala poznata kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”
Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjovjekovnog kraljevstva, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti. Suvremeni hrvatski ustav uključio je uspostavu Banovine Hrvatske u izvorišne osnove, navodeći da je njome obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.
Maček je želio da hrvatskim banom bude imenovan August Košutić, međutim u dogovoru s knezom Pavlom imenovan je Ivan Šubašić, pomirljiv čovjek koji je manje smetao srbijanskim političarima. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima, ali je u samom začetku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Vladka Mačeka i srbijanskih političara glede postupaka za nastavak promjena i broja budućih samoupravnih jedinica. Mačekovo je stajalište bilo da se najprije u cijelosti provede procedura ustroja Banovine Hrvatske, dok je srpska strana tražila da se prije saziva parlamenta uspostave i druge jedinice. Politički čimbenici Srbije tražili su da se cjelokupan prostor i od Bosne i Hercegovine uključi u treću, srpsku jedinicu (Velika Srbija). Muslimani (danas pravim imenom Bošnjaci) su zagovarali autonomiju Bosne i Hercegovine, dok je pitanje Slovenije bilo najmanje prijeporno.
Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države. Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju. Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika, pro-nacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih. Ustaše i drugi radikalni hrvatski nacionalisti osuđivali su sporazum sa Srbima i nazivali Mačeka izdajnikom jer su bosanskohercegovačke Muslimane smatrali dijelom hrvatskoga naroda. Ustaše su kao granice „povijesne Hrvatske” vidjeli Zemun, rijeku Drinu i Boku Kotorsku. Nisu bili zadovoljni ni komunisti, jer su ih vlasti nastavile nesmiljeno progoniti, u čemu su sudjelovale i institucije Banovine Hrvatske. Po njihovoj ocjeni, hrvatska i srpska buržoazija nagodile su se na račun radnika i seljaka.
Hrvatsko narodno zastupstvo, tj. hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, odobrilo je sporazum sa 80 glasova za i jednim protiv. Problem u funkcioniranju vlade bila je nesimetričnost u položaju potpisnika. Hrvatska seljačka stranka je bila istinski predstavnik hrvatskog naroda (u koaliciji sa Samostalnom demokratskom strankom, predstavnicom Srba prečana), s druge strane su zapravo stajali Cvetković i knez Pavle kao osobe, koji su u dubokoj krizi vlasti nametnuli sporazum srbijanskim strankama.
Stvaranje Banovine Hrvatske trebalo je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuređenja države pa se očekivalo i skoro formiranje srpske banovine, čiji je naziv, prema sačuvanom Nacrtu uredbe o njezinoj organizaciji, trebao biti „Srpske zemlje”. Ova nova upravna jedinica trebala je biti sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i imati sjedište u Skoplju. U nadležnosti banovine „Srpske zemlje” bili bi svi poslovi, koji su stavljeni u nadležnosti Banovine Hrvatske, a predviđena su i identična rješenja za oblasti upravne i zakonodavne vlasti. Nacrt uredbe o Srpskim zemljama i njegova provedba trebalo je da bude drugi korak u budućem preuređenju zemlje.
Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opravdao člankom 116. jugoslavenskog ustava, izazvao je burne reakcije diljem zemlje. Srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan Hrvatima daje privilegirani položaj i ruši ideje jugoslavenstva koje je država provodila, dok su neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija u zemlji ponovo se pogoršala u nadolazećem razdoblju. Dana 1. rujna 1939., Adolf Hitler započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina Jugoslavija ubrzo priključiti.
Knez Pavle u svom djelovanju kao realni političar suočavao se s velikim otporom srpskih političara, posebno radikala. Uvidjevši da Velika Britanija nema namjeru štititi Jugoslaviju, zagovarao je pristupanje Trojnom paktu, što se i dogodilo 25. ožujka 1941. Samo dva dana kasnije, oboren je s vlasti u državnom udaru iza kojeg je stajala britanska tajna služba. Uslijedio je njemački napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i kapitulacija nakon samo 12 dana.
Knez Pavle je nakon državnog udara uhićen i protjeran u Grčku, odakle su ga britanske snage odvele u Keniju i držale u zatočeništvu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon puštanja živio je u Francuskoj. Iako je bio gurnut u politiku protivno svojoj volji, pokazao se izuzetnim državnikom koji je svojom politikom vješto branio interese svoje zemlje. Ujedno bio je prvi i posljednji političar sa srpske strane u Kraljevini Jugoslaviji, koji je uzimao u obzir i interese Hrvata.
Umro je u Francuskoj 1976. godine
Post je objavljen 30.10.2015. u 17:20 sati.