Marketing
Shark Tale
„Ako želite, mogu vam ispričati jednu strašnu i istinitu priču“, intrigantnim tonom obraćala nam se Ana-Marija naočigled guštajući u osobnoj mješavini izgovora britanskog engleskog.
„Koliko istinitu“, skeptično sam otpuhnula riječi u njenom pravcu.
„O čemu“? ubacila se Anči.
„Je li se bojite morskih pasa“, izvinula je vratom odgovarajući pitanjem na naše upite, štreberski misteriozno, mada se meni činila pomalo smiješnom sa širom otvorenim očima i podbratkom koji je, po mnogo čemu sudeći, vodio zaseban i lagodan život.
„Mhm...“ , mumljala sam prevrćući po narančastoj radnoj bilježnici tražeći tobože nešto bitno.
„Imajte na umu da je sve istina...“, započela je naša teacher ne čekajući zeleno svjetlo „...a priča počinje naizgled bezazlenom odlukom brata da posjeti sestru koja je živjela na kraaasnom otočiću negdje na Pacifiku. Ovaj... živjela je tamo sa svojim dečkom, mhm... ne sjećam se imena... mmh... nije važno.“
Na trenutak se zagledala kao da izvlači vrijedne informacije duboko iz malog mozga, ali je ipak odustala, možda malčicu prebrzo. „... previše imena, znate, brat se mislim zvao Tim, a sa sobom je poveo ekipu, dvije cure i tri dečka. Jedan mladić bio je podrijetlom s Kariba. Njegovo ime izrečeno naglas, proizvodilo je zbilja čudan zvuk.“
(I naravno, ona se ne sjeća.)
Na trenutak sam smetnula s uma o čemu priča govori, ali ona me podsjetila.
„Uglavnom Timova sestra i njen dečko su htjeli društvu pokazati divlju stranu oceana, pa se ekipa hrabro uputila ne uhodanim vodenim stazama na omanjem kruzeru. Nažalost, nije prošlo mnogo kad je posadu stresao udar o podvodne hridi. Šteta je bila očigledna, a sudbina, pod uvjetom ostanka na kruzeru, izvjesna.“
„Ovuda niko ne prolazi“, požalila se Timova sestra „nemamo ni najmanje šanse protiv oceana.“
„Osim ako“, onaj lik s Kariba napeto je trljao bradu dok mu je pogled slutio rješenje problema „ne preplivamo do najbližeg otoka koji je po mojoj procjeni dan-dva plivanja sjeverozapadno“, odvojio je prst od brade pokazujući predloženi smjer.
Nitko nije bio zadovoljan sugestijom, jer struje su tople u ovim predjelima, a psi gladni. Jedan mladić je odlučio ostati na brodu, a jedna od djevojaka se u posljednji tren predomislila i uskočila u modru neizvjesnost pridruživši se ostatku skupine. Sa sobom su ponijeli u rukama plutače i vjeru u srcu. Nakon nekoliko mirnih sati, primjetili su nešto veliko, neodredivo, nešto što je postajalo sve bliže, a s time i veće. Olakšanje je bilo momentalno čim su identificirali leš kornjače, a zatim je grupu povezala zajednička misao. Psi će nanjušiti krv, doći će, ako već nisu tu... promatraju. Mladić s Kariba je savjetovao ostale da se drže skupa, jer ih morski pas na taj način doživljava kao jedno veliko tijelo, pa su time sigurniji. Samo, nije prošlo dugo, Timova plutača se nehotice udaljila, a Tim se odmaknuo par metara samo sekundu, a sekunda je presudila. More ga je prvo progutalo, a zatim ispljunulo tijelo bez jedne noge. Sa strahom u očima, nekolicina je zabrinuto promatrala vitalne znakove u ružičastoj vodi, a samo se njegova sestra usudila prići bliže. Zgrabila je brata pod ruku, i nije marila što Tim umire i moli je neka ga pusti, spasi sebe. Na kraju ga je ipak morala pustiti, jer se Timovo tijelo ohladilo na beživotnu temperaturu. Grupica se stisnula i nastavila u smjeru sjeverozapad.“
Anči je nervozno pogledala na sat. Bilo je skoro devet, ali Ana-Marija se nije dala posve smesti samo je ubrzala.
„Dvije djevojke i dva dečka progutalo je noćno more. Nije se čuo niti vrisak, pa se umalo moglo pretpostavit da je smrt bila trenutačna. Sada su ostali sami. Mladi par, s obećanjima i nadama, na sigurnom nišanu podle psine.“
Usne je razvukla u isprva nerazumljiv pobjedosan osmijeh.
„Robert se zvao! Robert, Rob... da... i on je spazio malu izbočinu na vodi. Čim su prišli bliže, shvatili su kako je izbočina više u funkciji odmorišta, ali se zato s nje pruža čaroban pogled na pravo kopno. Kopno koje nudi spas, na kojem bi njih dvoje mogli biti pronađeni, i koje je bilo udaljeno nešto više od petsto metara. A neman je čučala, vrebala ispod površine. Oboje neće izvući živu glavu, ne mogu... mogu se samo voljeti još neko vrijeme i obećati koješta. Nisu dugo razmišljali. Bacili su se u nemilosrdnu vodu i plivali brzo, snažno, neumorno... i stigli su. Obala je bila strma, skliska od algi i drugog morskog biljnog svijeta. Robert je podignuo i pogurao svoju djevojku uz stijene, ali ona nije mogla izvući njegovo tijelo na sigurno tlo. Svim silama trudila se, ali jednostavno bilo je preteško. Sudbina je odlučila obezvrijediti njene napore, i Robert je kriknuo. Bio je živ prepolovljen, ali se nastavio boriti za život koji mu je naočigled klizio kroz prste... molio je za spas. Stisak njegove ruke je popustio, i ona ga je zauvijek prepustila oceanu. Zatim je očajnički zarila lice u pijesak i pokušala zaplakati. Čula je svoj urlik, ali suza nije bilo... niti jedne...“
„Devet je“, rekla sam zbunjeno.
„Uhh kako vrijeme leti“, opravdavala se Ana-Marija „...i ja moram žuriti... bye-bye... Vidimo se u srijedu!“
Post je objavljen 29.10.2015. u 13:37 sati.