Ja samo mogu pisati o sebi i o sebi bliskim ljudima i to jednostavno i prosto.
Razumljivo meni i drugima.
Ne znam filozofirati, ne znam izmišljati, nema tu nikakve umjetnosti, samo isto onako kako razgovaram recimo sa majkom. Nema umotavanja istine, mogu se šaliti i tu istinu malo ublažiti, malo zasladiti, ali to je to.
Mogu jedino prešutiti i ne napisati, ali kad čovjek svoje misli stavi na papir, pa pročita par puta, onda uvidi gdje griješi, ili možda ne griješi.
Dobro je to napraviti, recimo prije donošenja neke velike odluke. Sve lijepo napišete, što na umu to na drumo, pa pročitate, korigujete sebe i svoje riječi i veće su nam šanse da nećemo zeznuti i sebe i druge.
To vam je isto kad sad pošaljete poruku namjerno ili ne namjerno, nema povratka i onda se molite Bogu da ta poruka ne napravi sranje veće nego ste htjeli.
Čak i kad pišem na blogu, trebala bi razmisliti koju minutu, prije nego to objavim. Pročitati, ispraviti pravopisne greške, da ne ispadate nepismeni, smiješni, kao ja.
Kad pišete o sebi, znaći da pišete o svom životu, a život je sam po sebi i tužan i smiješan, puna uspona, padova, grešaka, lijepih i ružnih stvari.
Na blogu smo svi na ti, a ja bi najrađe recimo Lastavicu, Dinaju, Sjedokosog, Dušu i mnoge druge persirala, vjerovatno zato što sam im vidjela fotografije, pa imam respekt Eura ne bi, on se samo šali, a tko zna možda je stari čiča. Moj naklon. Objavila sam trideset postova, meni nije malo. Nešto sam sama napisala, nešto sam prepisala, kopirala, ali i naučila sam čak nešto pravopisa i još učim. Pročitala dobrih priča, pjesama, vidjela divne fotografije. Ponovo se uvjerila u raznolikost ljudi. Sto ljudi sto čudi.
Ovaj blog ima smisla.
Post je objavljen 29.10.2015. u 10:32 sati.